Strategija hrvatskog školstva usmjerena je prema razvoju inkluzivne škole. Pod inkluzivnom školom smatra se škola koja osigurava punopravno sudjelovanje učenika u akademskim i socijalnim aktivnostima ...(Lipsky & Gartner, 1996). Jedna od ključnih karakteristika inkluzivne škole je osjećaj pripadanja i prihvaćenosti svih učenika. Vršnjačka podrška i podrška ostalih članova školske zajednice, kao i roditelja, doprinosi inkluzivnoj kulturi škole (Stainback & Stainback, 1990). Kako bi roditelji mogli biti aktivni sudionici razvoja inkluzivne škole potrebno je istražiti neke roditeljske kompetencije. Cilj ovog kvalitativnog istraživanja bio je dobiti uvid u roditeljsko poimanje tolerancije i prihvaćanje različitosti, njihovo poznavanje vlastitog djeteta, odgojne postupke prema djetetu i percepciju vlastite kompetentnosti te kompetentnosti učitelja za dobru suradnju kao poticaj vršnjačkog prihvaćanja u razredu. Podaci su prikupljani i analizirani kvalitativnom metodologijom, koristeći program NVivo za kvalitativnu analizu. Sudionici istraživanja bili su majke i očevi učenika osnovne škole, N=8. Petero njih roditelji su tipične djece, dok su troje njih roditelji djece s teškoćama. Kroz tri mjeseca provedbe programa s učenicima, njihovi roditelji bili su uključeni u dvije fokus grupe.
Rezultati pokazuju da roditelji pridaju veliku važnost komunikaciji s djecom, no njihovi postupci prema djeci ne služe uvijek kao dobar model ponašanja te je upitan njihov aktivan doprinos poticanju dobre interakcije njihovog djeteta u školi. Premda je inkluzivna škola cilj hrvatskog sustava obrazovanja nedovoljno se poklanja pažnja osnaživanju roditelja i suradnji sa školom. Primjenom fokus grupe i osvješćivanjem roditelja o vlastitim kompetencijama ostvaren je doprinos aktivnom uključivanju u razvoj inkluzivne kulture u škole.
Introduction Andresen, Sabine; Richter, Martina
The Politicization of Parenthood,
02/2012
Book Chapter
Parenthood has become a focus of political attention throughout our modern welfare-state societies. As economic resources become more limited, attention is shifting toward how families may contribute ...to the development of society as a whole and the duties they have to fulfill when rearing their children. Frequently, particular doubt is cast upon the parental competencies of families of low socioeconomic status, with the greatest concern addressing the behavior of single parent mothers or unemployed fathers. However, policymakers and the media always focus on individual behavior, thereby masking the social and, above all, the economic framing conditions of parental failure and lack of well-being.
