In an effort to defamiliarize the poetic text, poets in various literatures use a procedure that is a substantial transformation of the conventional lyrical subject “I” to the so-called “hypostatized ...subject”. This new form of the poetic subject is a predominant feature of broader epicizing tendencies that cross borders of national literatures and enrich authorial poetics. However, a poetic text with the hypostatized subject cannot be perceived only as a shift from the conventional lyrical subject that is an end in itself. Most authors use it not only as a mythological but also a social and historical reflection of a human personal subject that was failed by history. It is an attempt at a marked and distinctive artistic rendering of human destiny that is embedded to a lesser (Zbigniew Herbert) or greater (Ted Hughes) degree in a particular historical context. literature, Slovak literature, method, reflection, symbol
Rad Tadeusza Różewicza kao prevoditelja ograničen je na tek nekolicinu uspješnih pokušaja. Prevodio je pojedinačne pjesme češkoga pjesnika Jana Pilařa, srpskih pjesnika Vaska Pope i Miodraga ...Pavlovića, mađarskoga pisca Sándora Petőfija i Dragutina Tadijanovića. Prevedene pjesme nekadašnjih jugoslavenskih autora bile su uronjene u poeziju kulture, pjesme fokusirane na „svjetlu stranu“, ali ne bez referenci na mračniju stranu postojanja, pjesme koje su pune povjerenja u smislu da se okreću prema budućnosti s nadom, pjesme „pomirene s ranom“. Tadijanovićev Prsten ponudio mu je priliku izraziti neke stavove koje je, unatoč veličini njegovih vlastitih sumnji, smatrao vrijednima izražavanja ili barem razmatranja. Njegov prijevod pjesme Prsten može se i treba čitati kao namjerno posuđeni citat.
U radu se istražuju „bolnički stihovi“ iz suvremene ženske poezije: pjesme tematiziranju bolni-čki prostor, odvijaju se u njemu te opisuju tipične bolničke govorne situacije. Autorica analizira ...pjesme pomoću sredstava geopoetike i studija identiteta ‒ u svojim interpretacijama ona traži i suočava kategorije autobiografskih i atopijskih mjesta. U analiziranoj poeziji bolnica se pojav-ljuje kao „ne-mjesto“: ne-za-žene mjesto, nerazumljivo i negostoljubivo. Njezini hodnici, pro-zori i operacijske dvorane moraju se prvo racionalizirati i udomaćiti; oni izazivaju pitanja o smislu i identitetu. „Kirurški rez“, tako često opisan u ženskoj poeziji, ovdje se analizira kao otvoreni rez, ne samo tijela već i svijesti; to otvara nove metafizičke i eshatološke perspektive i problematizira odnos psiha – soma.
