Ob kovčiranju (coachingu) pomislimo, da gre (še) za eno moderno metodo na področju svetovalnih storitev, uvelja- vljeno najprej v poslovnem svetu. Pristop kovčiranja preverjamo tako, da ga primerjamo ...s socialnim svetovanjem. Korenine kovčiranja segajo v antično obdobje. Platon je v svojih delih poudarjal umetnost spraševanja, zapisal je Sokratove dialoge. Danes kovčiranje po vsebini povezujemo z mentorstvom, tutorstvom in športnim trenerstvom. Od- krivanje skritih potencialov posameznika ali organizacije je tisto jedro, ki je skupno različnim opredelitvam kovčira- nja. Temeljna razlika med kovčiranjem in socialnim svetovanjem se pojavi na točki različnega tolmačenja izhodiščne situacije svetovanca. Socialno svetovanje izhodiščno situacijo razume kot problemsko in jo želi normalizirati, medtem ko kovčiranje izhodiščno situacijo svetovanca razume kot normalno in jo želi razvojno nadgraditi. Ključna podobnost med pristopoma pa je v zagovarjanju samoiniciativnega pristopa svetovanca. Kovčiranje potrebuje presojo na polju koncipiranja razvoja, ker zaradi svoje osredotočenosti na rezultat nehote podpira dominantno razvojno paradigmo. Osredotočanje na iskanje rešitev je pri kovčiranju vprašljivo tudi v okolju organizacije, kjer utegne biti iskanje sveto- vančevih lastnih rešitev preveč utirjeno z organizacijskimi interesi. Kovčiranje lahko svojo svetovalno doktrino poglobi skozi prevpraševanje razvoja in normalnosti, kjer mu prihaja nasproti socialno svetovanje.
U ovom se prilogu tri poznata i često primjenjivana pristupa rješavanju problemskih situacija u od gojnim grupama (Gordonov, Juulov te pristup Katzove i McClellanove) na praktičnoj razini uspoređuju ...s novoizrađenim pristupom upravljanja problemskim situacijama (UPS). U svakom pristupu navode se bitna obilježja za koja autori drže da potiču razvoj socijalne kompetencije. Usporedba tih pristupa s UPS-om otkriva da su neki postupci u sva tri pristupa u suprotnosti s teorijskim postavkama autora. Za razliku od UPS-a, u svakom od tih pristupa zadržani su elementi tradicionalnog načina rješavanja problema, što potvrđuje dominantan položaj odrasloga koji preuzima djetetov problem i nameće njegovo rješenje, pretpostavlja djetetovu želju i potrebu, procjenjuje djetetovo ponašanje i sl. Rezultati usporedbe navode na zaključak da bi UPS pristup u praksi mogao dati bolje rezultate, što bi u budućnosti trebalo provjeriti odgovarajućim empirijskim istraživanjem.
Matematičku pismenost razvijamo holističkim pristupom učenja i nastave: istraživačkom djelatnošću, rješavanjem problema iz svakidašnjeg života, uključivanjem aktualnih sadržaja i suvremenih ...tehnologija. U teoretičnom dijelu istraživanja prikazujemo model nastave i učenja strategija realističkih problema kojeg smo za potrebe istraživanja postavili autori izlaganja. U literaturi nađemo sheme koje ukazuju kako bi trebalo teći rješavanje realističkog problema. Kod rješavanja realističkih problema ima izuzetno važnu ulogu modeliranje. Odgovarajućim bi modeliranjem trebalo prijeći iz realne situacije u matematičku domenu, gdje se može riješiti problem preveden u matematički jezik, poslije se pak matematičko rješenje tumači u jeziku realne problemske situacije. Realističke probleme znači najviše puta rješavamo matematizacijom nematematičke situacije odnosno modeliranjem, to jest: - izgradimo matematički model u odnosu na odgovarajuću realističku situaciju odnosno situaciju iz svakidašnjeg života, - riješimo matematički problem kojeg smo izgradili, - rješenje matematičkog problema koje odgovara matematičkome modelu prenesemo u realističku sredinu. Model koji smo izgradili uključuje četiri vrste realističkih problema koji proizlaze iz svakidašnjeg života i učenici bi ih trebali rješavati početkom školovanja. To su: realistički problemi koji nemaju dovoljnog broja podataka za rješenje; realistički problemi koji imaju više podataka nego što je potrebno za rješenje; realistički problemi s više rješenja; realistički problemi u kojim su podatci suprotni odnosno nemaju rješenja. U empiričkom dijelu predstavljamo rezultate istraživanja da odgovarajućom nastavom i učenjem matematike kod djece razvijamo njihove sposobnosti za rješavanje realističkih problema. Učenici koji su imali nastavu strategija rješavanja realističkih problema po našem modelu bili su uspješniji od učenika iz kontrolne skupine koji strategije nisu učili kod rješavanja svih vrsta realističkih problema. Treba istaći da mora učitelj izbjegavati preveliki utjecaj na djetetov postupak rješavanja. U tu svrhu ponudimo učenicima početkom školovanja manje kompleksne probleme iz kojih lakše izljušte one informacije i podatke koji su potrebni za oblikovanje efikasnog i dovoljno jednostavnog modela situacije. Nikako pak ne smijemo učenicima onemogućiti rješavanje realističkih problema tobože da je njihovo znanje još premalo efikasno jer moraju stalno razvijati i nadgrađivati odgovarajuće strategije rješavanja realističkih problema u koje uključuju svoja znanja i vještine.
PDF
