U članku se razmatraju pitanja “vlasništva” nad diskursom ljudskih prava i nudi njegova antropološka analiza, posebice s obzirom na njegove pravne izvanpravne aspekte. Središnje pitanje “čiji je ...diskurs ljudskih prava”, odnosi se na razliite načine na koje se koristi. S jedne strane, radi se o utjecajnom diskursu koji za posljedicu nerijetko ima isključenost određenih kategorija ljudi, dok ga s druge strane preuzimaju i za svoje svrhe koriste različite skupine. Diskurs se, u tom smislu, prevodi u novim okolnostima i rekontekstualizira, što je prikazano na primjeru Japana. Instrumentalistički jezik ljudskih prava skeletonizira društvenu
stvarnost, dok istovremeno omogućuje stvaranje interepretativne zajednice i otvara prostor za obespravljene. Njegova učinkovitost kao pravnog jezika često je upravo povezana s njegovim ograničavajućim aspektima. Štoviše, stvaranje simboličke zajednice koju omogućuje samo je po sebi popraćeno isključenjem nekih
osoba u tijeku procesa povlačenja granica. U zaključku, prividne kontradikcije i paradoksi ljudskih prava interni su i inherentni diskursu samome.
Izdvajaju se i objašnjavaju odlike najnovije zbirke Anke Žagar Stvarnice, nemirna
površina: premrežavanje stalnih motiva, arhitektonika višeglasja, alinearno ostvarivanje
tekstualnosti, protežnost ...gramatike, jezična tjeskoba poetskoga subjekta i metapoetičko
uokviravanje. Utvrđuje se da sve te strategije karakteriziraju i njezin dosadašnji opus, ali
da se one u Stvarnicama diskretno preoblikuju, što vodi ka zaključku da se poetika Anke
Žagar temelji na praksi ponavljanja i uzajamnoga reinterpretiranja pojedinoga teksta i
cjeline opusa, što potvrđuje i pregled kritičkih čitanja njezina pisma.
