U ovome radu autor komparativno promišlja o pitanju kojim su se bavili Giordano Bruno i Ibn Rušd (Averroës), a to je – intelektualna sreća. Pod intelektualnom srećom ovdje se misli ili na sreću kroz ...mišljenje ili na sreću mišljenja. Filozofska veza između Averroësa i Giordana Bruna je već čvrsto utemeljena, a rad je više teorijska nego historijska analiza u pogledu Brunova »averroizma«.
Dosadašnja istraživanja pokazala su da je dobrobit roditelja djece s teškoćama niža u odnosu na roditelje djece urednog razvoja. No, većina tih istraživanja provedena je upravo s tom svrhom, ...stavljajući roditelja i teškoću djeteta u prvi plan, što je moglo dovesti do distorzije u odgovorima. Dodatno, ispitanicima se pristupalo s obzirom na činjenicu da li imaju ili nemaju dijete s teškoćama, dok su druge relevantne karakteristike zanemarene. Cilj ovog istraživanja je usporediti roditelje djece s teškoćama i slične roditelje djece urednog razvoja, s obzirom na različite indikatore dobrobiti i specifične izvore zadovoljstva životom. Ova studija provedena je u sklopu projekta CRO-WELL: hrvatsko longitudinalno istraživanje dobrobiti. Uzorak koji je korišten za potrebe ovog istraživanja sastoji se od 41 roditelja djece s teškoćama.Svaki od tih roditelja uparen je s roditeljem djeteta urednog razvoja prema nekim karakteristikama. Posljedično, u ovom istraživanju koristili smo dva uzorka, u kojima je većina sudionika ženskoga spola, u braku, iz velikih gradova, zaposleni, a dvije trećine završile su barem srednju školu. Ispitanici se razlikuju s obzirom na zadovoljstvo slobodnim vremenom, a niži stupanj zadovoljstva u ovom području pokazuju roditelji djece s teškoćama. Dodatno, roditelji djece s teškoćama rjeđe se osjećaju ugodno. Obje skupine roditelja češće koriste aktivne nego pasivne strategije regulacije emocija, kao strategije suočavanja s negativnim emocijama. Proaktivne strategije povezane su s višim, a pasivne s nižim stupnjevima dobrobiti, što naročito dolazi do izražaja kod roditelja djece s teškoćama.
Univerzitet i uživanje Dimić, Zoran
Filozofska istraživanja,
12/2013, Volume:
33, Issue:
3
Paper
Open access
Budući da se danas, u pokušaju jednog novog promišljanja ideje univerziteta, ne možemo više skrivati iza nacije, države ili same institucije (Fichte, Humboldt, Schleiermacher), težište i oslonac ...takvog jednog procesa moramo tražiti izvan njih. Gdje nam onda preostaje ovoj ideji otvoriti nove horizonte? Dok su antičke visokoškolske institucije (Akademija, Lykei) djelovale u atmosferi aphetéos-ēdone, univerzitet i njegovi akteri u Srednjem vijeku i modernom dobu žive u atmosferi represija-entuzijazam. Stoga ovaj tekst promatra odnos uživanja i znanja u kontekstu antičkog poimanja obrazovanja. Tekst pokazuje na koji se način Platonova Akademija, kao arhetip modernog univerziteta, uspostavlja kao način života za koji je odredben methodos. Premda stjecanje znanja ovisi o učitelju, ključno je da učenici budu prepušteni sebi samima, odnosno da budu u mogućnosti sami u sebi razotkrivati znanje koje je u skladu s vrlinom. Takvo istraživanje u Akademiji je bilo praćeno uživanjem. Autorova je teza da je bios theoretikos neodvojiv od uživanja te da uživanje u tome kontekstu nadilazi pojednostavljeno suprotstavljanje čulnih i duševnih uživanja. Autor u drugome dijelu rada pokazuje da je prema Aristotelu uživanje sadržaj najboljega života pri čemu, u otklonu spram ustaljenog tumačenja Aristotela, pokazuje da se najbolji život kod Aristotela ne smije pojednostavljeno shvaćati kao bios theoretikos, već kao svaka djelatnost združena s uživanjem kojom čovjek razvija svoju vrlinu te tako nasljeđuje ono božansko. Možemo li danas obnoviti uvid koji su antičke visokoškolske institucije duboko iskusile: da su uživanje i sreća prirodni pratitelji znanja i studiranja? Može li se takva mogućnost danas misliti?
Zadovoljstvo i sreća učitelja Mihaliček, Sanja
Napredak (Zagreb, Croatia),
10/2011, Volume:
152, Issue:
3-4
Journal Article
Open access
Ljudi se postupno odgajaju u pogledu onoga što mogu očekivati od posla i to putem različitih društvenih čimbenika kao što su dom, škola, zajednica i mediji, pa tako i učitelji. U posljednjih nekoliko ...godina zamijećen je trend napuštanja učiteljske profesije u Hrvatskoj pa je iz toga razloga pitanje „što to učitelje čini sretnima?“ vrlo intrigantno. Učiteljeva uloga u društvenom okruženju je nezaobilazna. Moderni učitelj ima široki raspon zadataka koje treba realizirati, a koje od njega zahtijeva moderna škola. No, da bi učitelj mogao
udovoljavati brojnim složenim zadacima, za to ga treba osposobiti i prije svega stimulirati na adekvatnoj razini. Veliki dio svoga vremena provodimo na radnom mjestu pa je jako važno kako se na poslu osjećamo. Zadovoljstvo poslom izravno je povezano sa životnim zadovoljstvom. Najbolji prediktori zadovoljstva životom su smislen i angažiran život. Ukoliko smo zadovoljni poslom – kreativniji smo, boljih smo odnosa s drugima i bolje donosimo odluke i rješavamo probleme. Zato je jako važno kako se učiteljsko zadovoljstvo poslom može povećati. Ukoliko pojedinac uspije u svom poslu pronaći nešto
što pridonosi dobrobiti drugih – njegovo zadovoljstvo poslom koji obavlja, a i općenito životom će se povećati. Tri su područja u kojima pozitivna psihologija može dati svoj doprinos: pristup poslu temeljen na ljudskim snagama, pozitivni psihološki kapital i pozitivno vođenje. Razina učiteljevog entuzijazma i posvećenosti radu jedan je od najvažnijih čimbenika koji utječu na njegovo zadovoljstvo poslom. Poticajno nastavno ozračje, kreativnost u radu, primjena suvremenih strategija u nastavi, vedro ozračje, humor u nastavi i prakticiranje
kritičkog mišljenja pridonose kvaliteti nastave, te dobrobiti i sreći učitelja. U radu se raspravlja o tome što to još pridonosi psihološkoj dobrobiti učitelja i što ih to čini sretnima i zadovoljnima.
Ovim radom nastoje se istražiti neki mehanizmi u procesu otpornosti. Cilj istraživanja je utvrditi odnos rizika, zaštitnih mehanizama i razine sreće. Navedeni odnosi ispitivani su kod mladih, ...smještenih u odgojne ustanove, populacije izložene brojnim rizicima, s izraženim problemima u ponašanju, ali neistraženim drugim relevantnim razvojnim ishodima. Istraživanje je provedeno s prigodnim uzorkom od 118 mladih, smještenih u domove za odgoj Zagreb, Karlovac, Rijeka i Osijek te Odgojni dom Bedekovčina. Dob sudionika je od 14 do 18 godina (M=16.47, SD=1.21). Podaci su analizirani pomoću deskriptivne statistike, koeficijenta korelacije te hijerarhijske regresijske analize. Rezultati istraživanja ukazuju da je moguće govoriti o procesu otpornosti kod sudionika istraživanja jer su kod sudionika, prosječno, zadovoljena dva najvažnija kriterija za otpornost: visoki rizik i dobar ishod. Naime, sudionici procjenjuju vlastitu razinu rizika (velikih životnih događaja/stresora i svakodnevnih stresora) kao i razinu sreće u relativno visokim vrijednostima. Također, zaštitne mehanizme, za koje je u literaturi poznato da potpomažu proces otpornosti, procjenjuju vrlo visoko. Od varijabli rizika, samo je svakodnevni stres povezan (negativno) sa samoprocjenom sreće. Tri od četiri zaštitna mehanizma značajno su pozitivno povezana sa razninom sreće (individualni resursi te brižni odnosi s odgajateljima i prijateljima) dok brižni odnosi s obitelji nisu povezani s razinom sreće. Od svih navedenih potencijalnih prediktora, jedino individualni resursi imaju značajan nezavisni doprinos objašnjenju varijance sreće. Rezultati su interpretirani u skladu s relevantnim spoznajama na području otpornosti i subjektivne dobrobiti te su u skladu s time ponuđene smjernice za intervencije.
Autor analizira ovu prvu knjigu objavljenu u biblioteci Žilković Gradske knjižnice Korčula metodom tzv. close reading, odnosno vrjednuje pjesme Jasne Šegedin iz ove zbirke na temelju utiska koje na ...njega
ostavljaju riječi pojedinih stihova. Uočava njihovu uronjenost u zemljopisni lokalitet Žrnova i šire otoka Korčule. Posebno ističe njihovu dijalektalnu formu koja pojačava snagu poetskog izričaja. Govori o raznim
manifestacijama otočkog života, osobito u vrijeme oskudice u prošlosti, te kako se one odražavaju na senzibilnost pjesnikinje, koja ih pretvara u istinski književni oblik. Dalje povezuje tradicionalna vjerovanja i običaje sa stihovima ove talentirane pjesnikinje i pokazuje kako ona služe kao prefiguracije za uspjele stihove i pjesničke slike. Pritom osobito ukazuje na antropološku pozadinu pojedinih pjesama. Ističe, na primjerima nekih kraćih pjesama, kako jedna ovako senzibilna i senzitivna pjesnička priroda nije mogla ostati ravnodušnom prema ekološkoj devastaciji u postindustrijskom dobu. Uzimajući u obzir originalnost njezina pjesničkog talenta i njezino životno iskustvo odrastanja u tom dramatičnom ambijentu, autor članka zaključuje da je Jasna Šegedin uspjela sublimirati te datosti u ponajbolje hrvatsko pismo.
Članak obrađuje temeljna filozofska usmjerenja franjevca Kvirina Vasilja (Međugorje, 1917. – Chicago, 2006), koji je veći dio svog života proveo u USA.
Za Vasilja je filozofija »znanost koja ...istražuje smisao i svrhu ljudskog postojanja « te određuje ulogu, značenje i vrijednost pojedinačnih znanosti, jer spoznaje najopćenitija načela stvarnosti. Vasilj je svoju filozofiju nazvao »filozofija života«, pojašnjavajući kako je njezin zadatak baviti se pitanjima smisla čovjekova postojanja i umiranja, poticati poštovanje i ljubav čovjeka prema čovjeku, ali i raščlanjivati
pojmove i dokazivati tvrdnje koje nadilaze čovjekovo iskustvo. Ona izrasta iz dviju činjenica: čovjek sebi ne podjeljuje vlastito postojanje i čovjek ne umire po vlastitoj odluci.
Vasiljeva filozofija života u svojoj je biti »transcendentna ili opća ontologija« kao »osnovna znanost o biću i bitku utemeljena na općem iskustvu« sa zadatkom oblikovanja osnovnih spoznaja o bitku i biću (»praizvorne spoznaje«). Ovakvim pristupom mišljenju Vasilj prednost daje ontologiji pred epistemologijom. Dosegnuti apsolutni
početak iskustvenog svijeta i zakoračiti u novi svijet metafizike po Vasilju je moguće samo na jedan način: spojiti više sistolnih spoznaja koje polaze od iskustva u nove i izvorne spoznaje koje razotkrivaju svijet kao u sebi konačan niz fizički povezanih uvjeta i iz njih zaključiti na postojanje nekog bića od sebe kao bezuvjetno nužnog.
Vasiljeva filozofija života ostvaruje se i u svom drugom liku – kao filozofija o čovjeku. U pristupu čovjeku Vasilj polazi od jedinstva tijela i duha, ali upozorava na bitnu razliku između tih sastavnica: čovjek je po svom tijelu ograničen, a po svom duhu bezmjeran. Vasilj uočava neku (imanentnu) finalnost u čovjekovom djelovanju, ali tvrdi i to kako je u sferi zadnjih pitanja o svrsi vlastitog postojanja čovjek prisiljen priznati (poveliko) neznanje. Upućuje na dvije za čovjeka prevažne spoznaje: spoznaja Božjeg postojanja i spoznaja besmrtnosti ljudskog duha.
Prema Vasiljevu uvidu, čovjek postupno napreduje u ostvarivanju vlastitog bitka u vremenu. Iako ne preferira skotistički (i franjevački) primat volje nad razumom, Vasilj veliku pozornost posvećuje slobodi volje i savjesti. On sreću prepoznaje u čovjekovu djelovanju u skladu s njegovim najsavršenijim spoznajama. Da bi čovjek ostvario život u slobodi i sreći, Vasilj predlaže življenje i žrtvovanje vlastitog života
iz ljubavi prema drugom. Veličina »ljubavnog polja« koje čovjek oko sebe stvara jedino je mjerilo njegove veličine.
Djelo „Filozofija ideologije“ je ne samo posljednje objavljena knjiga za života Rasima Muminovića, već i njegovo životno trotomno djelo, kojim se ovaj mislilac vinuo visoko u tokove europske ...filozofije. Ovo djelo je došlo nakon sjajnih Muminovićevih djela: „Filozofija Ernesta Bloha“, Ethos i ljudsko bivstvovanje“, „Ljudskost i povijesnost“, „Zarobljeni um“ i drugih spisa. Kao takvo, ova trilogija zaslužuje stručnu analizu u vidu preglednog ogleda. To bi bio naš pristup idejama u dijalogu sa Muminovićevom filozofijom. Filozof Muminović, iako se u svojim raspravama razvijajući vlastitu filozofije ideologije, nije konkretno poziva na Marksa i Bloha, ipak njihove kritičke i humanističko-utopijske ideje su prisutne u njegovom mišljenju. U tom pravcu ideologija se javlja kao otuđena svijest u Muminovićevom mišljenju, prema kojem on iskazuje kritičke opservacije, upućujući na praktičnu bit čovjeka i njegov način življenja u utuđenom svijetu. U tom kontekstu, prema Muminoviću čovjek, odnosno individua, se otuđuje u raznim ideologijskim oblicima, prije svega, u svijetu religije, prava, ekonomije, i prije svega, filozofije. On britko kritičkim jezikom, ukazuje na dehumanizirane oblike koje se usljed pogrešne i tendenciozne pogrešne politike, manifestuju u suvremenom društvu i koje vladaju kao tajne sile, životom svakog čovjeka. U poimanju filozofije ideologije, filozof R. Muminović je otišao daleko dalje od svih do sad zapaženih interpreta ove vrste promišljanja svijeta. Prema njemu, cjelokupna duhovna nadgradnja jednog sistema mišljenja i vladanja, ide kroz razne oblike ideologije, kao političke doktrine ili političkog nadzora, koje nameću pokreti partije. U takvom vrtlogu ideja, Muminović je izgradio jednu logičku argumentaciju, različitih mišljenja, kojom on naziva put ka otriježnjenje od ideologije, a koje se manifestuju usljed manifestovanja različitih interesa unutar jednog naroda ili države. U tom domenu, ovaj originalni filozof je pokazo, ne samo širinu svojih meditativnih opservacije, već i bogato iskustvo koje je namjenio promišljanju statusa svog bošnjačkog naroda, kao i njegovu zaštitu od potencijalnih agresora, koji su uvijek bili nošeni megolomanskim ideologijskim projektima, kako bi potisnuli jedni druge.
Budući da se Vetranovićevoj Suzani čistoj uglavnom pristupalo kao
“djetetu svoga vremena”, a ne kao djelu s univerzalnom porukom, autor
novim pristupom, sa “suvremene promatračnice”, u ovom ...prikazanju otkriva
trajne vrijednosti koje nadilaze vremensko-prostorna obzorja i koje
su trajno aktualne. Preuzevši tematiku biblijskoga teksta, Vetranović je
nastojao humanistički i kršćanski angažirati čovjeka pokazujući mu da
razum, istina, čistoća i pravednost u konačnici uvijek pobjeđuju bezumnost,
niske strasti i laž.
U članku su također istražene dramaturško-teatrološke, jezično-stilske i
ine osobitosti te pitanje autorstva ovoga djela. Iako se ne može potvrditi
da je Suzana čista izvođena na pozornici, u tekstu je vidljiva nakana
izvedbe. Što se pak autorstva tiče, ovaj se tekst uzima kao najmanje sporan
u Vetranovićevu dramskom opusu prikazanjskih tekstova. O tome
svjedoči podrobnija jezična i stilska analiza.
PDF
