Caritas je ustanova Katoličke Crkve preko koje se konkretizira zauzetost mjesne crkve za siromašne pojedince i skupine prije svega unutar njezine organizacije, a potom i za sve druge u pluralnome ...društvu koje i Crkva stvara preko svoga vrijednosnog sustava. Uz Caritas Bosne i Hercegovine, čiji je osnivač Biskupska konferencija Bosne i Hercegovine, mjesni Caritasi unutar Vrhbosanske metropolije provode specifične programe i projekte na područjima koje jurisdikcijski pokrivaju, a kojima dopiru do krajnjih korisnika u potrebi te na taj način skrbe za njih ublažavajući njihovu tešku svakodnevicu. Djelotvorna kršćanska ljubav koju svaki pojedini Caritas uprisutnjuje na svome području plod je izravne Kristove odredbe o ljubavi.
Pitanjem Boga bavili su se mnogi ljudi, kao i cjelokupna povijest religija
i filozofija. Tu se susreću brojne teškoće u razumijevanju pitanja Boga.
Svakako, velikim je duhovima čovječanstva, kako na ...Istoku tako i na Zapadu, bilo prihvatljivo promišljanje da Boga nije moguće pojmiti niti dokraja izreći nikakvim pojmom i iskazom, odnosno definirati nikakvom
definicijom. Dakle, Bog je za čovjeka svih vremena jednostavno onaj nepojmljivi, neizrecivi, onaj koga nije moguće definirati. Bog nadilazi svijet i čovjeka i ujedno ih na svoj božanski način prožima. On prebiva u svijetu, obuhvaća ga, a ipak s njime ne može biti identičan.
Meister Eckhart (1260. – 1327.), učeni teolog i vodeći mislilac njemačkoga misticizma, jedan je od prvih koji su, nezadovoljni i starim i modernim putom pristupa pitanju Boga, potražili treći nutarnji put. Nama je, dakako, jako zanimljivo kako je on opisao i analizirao razlike između načina postojanja zasnovanih na imanju i na bivstvovanju (imati i biti). Riječ je o mističnome promišljanju usmjerenom više prema iskrenom iznošenju svoga dubokoga iskustva nego prema izgradnji izvornoga sustava.
Doista, u Eckhartovim je promišljanjima središnja postavka kako se ljudi
prvo moraju osloboditi svake žudnje, zatim svake pohlepe za imovinom
i ujedno svake strukture imanja jer su sve etičke norme ukorijenjene u
etici bivstvovanja, dijeljenja i solidarnosti. Naime, njegov je radikalni zahtjev za potpunim odustajanjem od orijentacije prema imanju, odnosno zalaganje za posvemašnju neovisnost, kao i zahtjev za društvenom djelatnošću u duhu ljubavi prema bližnjem i ljudske solidarnosti. Svoje stavove on gradi na čvrstome temelju, na Isusu Kristu, koji je za Eckharta junak ljubavi, junak bez moći, koji nije primjenjivao silu, koji nije htio vladati, koji nije htio ništa imati. Bio je junak bivanja, davanja i dijeljenja.
U ovome je radu autor pokušao, koliko je moguće, precizno predstaviti
cjelokupno djelo Meistera Eckharta koje, po snazi duhovnoga izraza i
socio-religioznoga utjecaja, spada u red najizvornijih dokumenata mistike i mističke teologije unutar „zapadnjačkoga“ konteksta. Podsjećamo, Eckhart je živio i djelovao na prijelazu iz 13. u 14. stoljeće, a to bijaše i u društvenome i u duhovnome pogledu izuzetno burno vrijeme koje je uslijedilo odmah nakon zlatnoga doba skolastike; to je vrijeme izgradnje velikih filozofsko-teoloških sustava, pa je moderni put, kojim je išao velik broj tadašnjih mladih mislilaca, nailazio na ogromne otpore i osporavanja.
"They do not mind seeing either Turkish, Croatian or Albanian flags, but they are very offended by Serb insignia, especially the tricolour flag, which is also the state union's of Serbia and ...Montenegro official symbol. One cannot enter the Moraca sport centre to see a match carrying that flag, but one can with no problem whatsoever go to Bandzovo Hill carrying the Turkish or the Albanian flag," Sveto Mitrovic said. "Such events and the reaction of the state bodies of Montenegro are confirmation of the NS's belief that Montenegrin Prime Minister Milo Djukanovic has been preparing a war referendum, that all their tales about the referendum go hand-in-hand with the statements of Albanian leaders in Kosovo and Albania proper and that they understand well what the referendum is about in their efforts to separate Montenegro from Serbia," Mitrovic said.
Detalji marksističke, ničeanske i frojdovske misli već su uglavnom revidirani, ali, po svojim temeljnim konvergencijama postali su integralan dio naše kulture prožete hermeneutikom sumnje. ...Tradicionalna biblijska egzegeza, kojom se kršćanstvo hrani hoteći očuvati hermeneutiku vjere, vlastiti kulturni kontekst najčešće odvaja od općega kulturnoga društvenog konteksta, te time vjernike ostavlja u svojevrsnoj shizofrenoj situaciji. U članku se nastoji pokazati da sumnja i vjera ne moraju jedna drugu isključivati, nego mogu biti u dijalektičkom, produktivnom odnosu. (Samo)razumijevanje kršćanstva u postkritičko vrijeme moguće je povratkom biblijskom tekstu, ponajprije njegovu simboličkom, ne teološkom potencijalu koji čitatelju/slušatelju omogućuje nanovo biti pozvan postati novim stvorenjem. “Novo stvorenje” povezano je, po Pavlu, s Kristom u kojemu Bog i svijet bivaju pomireni. Ili, drukčije rečeno: “novo stvorenje” jest stvorenje što se uvijek iznova razumije pred biblijskim tekstom dopuštajući da ga ono potiče na inteligentnu vjeru i odgovorno djelovanje.
Rad ovog opsega može biti samo uvod u tako važnu i opširnu temu. Ovo je samo prijedlog i smjernica kako prilaziti proučavanju najvažnije biblijske teme nauka o Bogu. Slijede glavne tvrdnje (teze) ...koje vjerujem da ovo štivo podržava:
1. Bog zavređuje naše duboko poštovanje i inzistira na odmaku između svojih stvorenja i sebe. 2.Pod utjecajem grčke filozofske misli crkveni oci su pisali teologiju jednom rukom dok im je ona druga, biblijska, bila zavezana na leđima. 3 Prema judeo-kršćanskom svjetonazoru i biblijskom kontekstu, Bog se objavljuje uvijek i samo sa spasonosnim namjerama, i to u tri biblijska meganarativa (priče).4. Pitanja, Tko je prvi u Trojstvu, tko drugi, ili treći? Koje je Bog naravi? Tko iz koga proizlazi? - nisu biblijska pitanja, već neoplatonistička. 5. Sveto pismo objavljuje Božju narav i osobnost, ali samo u kontekstu Božje ljubavi i Duha. Dok nas Bog spašava nepristojno Mu je brojiti krvna zrnca umjesto da Mu zahvaljivanjem postajemo sličniji.
U članku se govori o dvije faze Mardešićeva bavljenja svetim i religijama. U prvoj fazi dominira sveto kao fenomenološka i antropološka činjenica, a u drugoj se Mardešić bavi ulogom religija u ...društvu. Govori se zatim o utemeljujućim povijesnim događajima monoteističkih religija – židovstva, kršćanstva i islama – koji su spomen i obredno komemoriranje Božjeg neočekivano spasonosnog zahvata u povijesti zajednice, naroda koji se nalazi u graničnoj situaciji da mu prijeti uništenje. Za kršćanstvo i kršćansku Crkvu utemeljujući je događaj Isusovo uskrsnuće. U uskrsnoj nadi kršćani razumijevaju Isusov križ, a ne obratno. U uskrsnom ključu valja čitati i tumačiti svoje osobne i kolektivne „križne putove”, svoju stradalničku prošlost. Uskrsnom nadom oblikuje se vjernički identitet i vraća povjerenje u Božju djelotvornu ljubav u svijetu koji je više negoli vanjskim ateizmom ugrožen praktičnim ateizmom za koji je Bog krajnje samorazumljiv, a zapravo mirotvorno neučinkovit, čak nasilan za druge sve do svetog terora.
Iako se Sveto pismo nalazi u temeljima kršćanstva te time čini i osnovu za zajedništvo kršćana, tematika je Svetog pisma u kršćanskoj teologiji opterećena nizom prijepornih pitanja. To se osobito ...odnosi na zapadnu kršćansku teologiju, odnosno na dijalog između rimokatolika i protestanata, gdje je jedno od najprijepornijih pitanja vezanih uza Sveto pismo ono o odnosu između Pisma i tradicije. U ovom se radu nastoji izložiti povijesna geneza ove problematike. Autorica tako započinje razmatranjem pojma predaje u razdoblju ranoga kršćanstva, osvrćući se pritom osobito na pojam i značenje usmene predaje te na proces prelaska usmene predaje u pisani oblik. Potom se tematizira razumijevanje odnosa između Pisma i tradicije Crkve (koja u Crkvi živi i nakon pisanog fiksiranja svjedočanstva prvotnih svjedoka) tijekom razdoblja patristike i srednjega vijeka. Pritom se daje poseban osvrt na pomake do kojih u ovom pitanju dolazi u kasnome srednjem vijeku. Nakon toga pozornost se posvećuje raspravi o odnosu između Pisma i tradicije koja se razvila u vrijeme reformacije i rimokatoličke obnove. Tu se, kada je riječ o teologiji reformacije, osobita pozornost posvećuje stajalištima vodećih reformatora kao i izričajima koji se o ovoj problematici mogu pronaći u luteranskim vjeroispovjednim spisima. Kad je pak riječ o rimokatoličkoj teologiji, izlaže se i analizira nauk Tridentskog koncila. Ukratko se daje osvrt i na ekleziološke posljedice reformacijskog odnosno rimokatoličkog poimanja odnosa između Pisma i tradicije. U zaključnom se dijelu rada autorica osvrće na perspektivu koju je ovo pitanje zadobilo u suvremenoj eri ekumenizma.
Paul Tillich cijeli je život bio na ´razmeđu´ filozofije i teologije, odnosno religije i kulture, pri čemu je posebnu pozornost posvetio odnosu između religije i kulture, odnosu koji će biti predmet ...našega uvodnog poglavlja. Potom ćemo, u prvom dijelu rada, razmotriti uzroke koji su doveli do raskola između ovih dviju temeljnih odrednica ljudskoga života, odnosno čovjekov prijelaz iz ´esencije´ u ´egzistenciju´ kroz simbol njegova ´pada´ i konflikt unutar razuma koji se odnosi na ´autonomiju´ i ´heteronomiju´, a što rezultira i stalnom borbom između autonomne i heteronomne kulture. U drugom ćemo dijelu razmatrati autorovu ´teonomnu interpretaciju kulture´, kako bismo pokazali na koji način konačna objava ´Novoga Bitka u Isusu kao Kristu´ nadvladava te sukobe, odnosno kako se putem teonomije ponovno uspostavlja ´temeljno jedinstvo´ između autonomije i heteronomije, a naše ćemo istraživanje zaključiti njegovim viđenjem ´kulture pod utjecajem Duha´ koju naziva ´teonomnom kulturom´. Kritičkom analizom autor je došao do zaključka da je Tillich, na temelju svoje analize odnosa između religije i kulture, koji je sažeo poznatom formulom: ´religija je supstancija kulture, a kultura je oblik religije´, uspješno povezao bitne odrednice religije i kulture te je pokazao kako je svekolika kultura utemeljena na religijskoj supstanciji pa kao takva predstavlja istinsko ´jedinstvo´ oblika i značenja u kojem dolazi do izražaja bezuvjetno značenje, bez kojega bi sva njezina djela, sa svojim posebnim značenjima, postala prazna i besmislena.
