Tradicijski vokalni izričaj crkvene i svjetovne namjene fenomen je koji još uvijek živi na području današnjega grada Solina, kao i većega dijela njegova okružja. Mada je dotično pjevanje – spontano, ...no svakako dobro „uigrano“ – tijekom prošloga stoljeća (a po svemu sudeći i ranije), dok je Solin bio još prigradsko mjesto/selo, figuriralo kao znatno izraženije pučko glazbeno činjenje te pojava tješnje povezana s identitetom domicilnoga stanovništva, i recentno njegovo stanje još uvijek nam nudi dovoljno etnomuzikološki relevantnih sadržaja koji se mogu sagledavati u svjetlu glazbeno-kulturnoga i društveno-vjerskoga (kon)teksta. Njegovi glavni predstavnici i stoljetnom praksom potvrđeni nositelji, Pučki pivači Gospe od Otoka, i danas izvode stare solinske pučke napjeve, crkvene (glagoljaške provenijencije) i svjetovne, jednoglasne, dvoglasne i troglasne, što su ih spontano naslijedili od svojih predšasnika.
U radu se obrađuju dva tradicijska kolendarska napjeva iz Solina: aktualan troglasni muški napjev Lipa grana od orija te onaj jednoglasni, upadljivo jednostavniji, Tri su kralja idrila, desetljećima već izvan uporabe, a koji su po prilici do 1970-ih godina pjevale skupine djece prigodom božićnoga čestitanja, navlastito pak ministranti dok su u pratnji župnika išli u blagoslov kuća. Na ovim dvama primjerima (koji su dakle nekada bili, ili još uvijek jesu neizostavnim dijelom solinskoga „božićevanja“) na sasvim se plastičan način dade ocrtati lokalna tradicijska vokalna izričajnost „u malom“, ali i osebujno preklapanje glazbenih sfera sakralnoga i profanoga kroz prizmu njihove pučke (re)interpretacije. Posredstvom šest obrada veće (i daleko poznatije) kolend(r)e ilustrira se i povezanost dotične vrste tradicijskoga izričaja s onim osmišljenim, skladanim, čime je i sam napjev Lipa grana od orija uzmogao ući u koncertne repertoare pojedinih (profesionalnih) vokalnih sastava u solinskome okružju, ali i izvan njega te tako dobiti veću diseminaciju i bolju javnu vidljivost.
Danas je opće poznata činjenica da modifikacije strukture kromatina promotorskih regija, kojima se regulira dostupnost DNA, tj. mogućnost vezivanja transkripcijskih faktora, predstavljaju prvu, bitnu ...razinu regulacije transkripcije. Proteinski kompleksi odgovorni za remodeliranje strukture kromatina koriste energiju hidrolize ATP-a za disocijaciju nukleosoma. Djelovanje ovih kompleksa bitno je za proces aktivacije promotora, ali isto tako i za njihovu represiju. Mehanizmi pojedinih koraka kompleksnog procesa remodeliranja kromatina, kao i regulatorni mehanizmi kontrole aktivnosti proteinskih kompleksa uključenih u ove procese, predmet su intenzivnih istraživanja. Promotor kvaščevog gena PHO5 bio je prvi, i do danas je jedan od najbolje istraženih primjera ekstenzivne promjene strukture kromatina povezane s aktivacijom promotora. Istraživanja s ovim promotorom dovela su do ključnih otkrića i spoznaja o osnovnim principima procesa remodeliranja kromatina. Novije su studije pokazale da pet remodelirajućih kompleksa, iz svih četiriju potporodica u kvascu, sudjeluje u remodeliranju ovoga promotora. Posebno je zanimljivo da proces remodeliranja kromatina promotora PHO8 i PHO84 obuhvaća različite komplekse, iako se oni aktiviraju istim specifičnim aktivatorom kao i PHO5. Ove nove spoznaje pokazuju da je općenito remodeliranje strukture kromatina mnogo kompleksniji proces nego što se pretpostavljalo, pa se može očekivati da će i daljnja istraživanja PHO promotorima značajno pridonijeti razumijevanju složenog procesa remodeliranja kromatina.
Nukleosomi, temeljne jedinice strukture kromatina, transkripcijskim faktorima ograničavaju pristup regulatornim sekvencijama u promotorskim regijama gena te tako reprimiraju transkripciju. Nedavna ...istraživanja pokazala su visok stupanj dinamičnosti nukleosoma, pogotovo u stanicama kvasca, što je posljedica aktivnosti različitih multiproteinskih kompleksa odgovornih za kovalentne modifikacije i remodeliranje strukture kromatina. Kvaščev promotor PHO5 vrlo je pogodan model za proučavanje regulacije ekspresije gena remodeliranjem strukture kromatina pa je tako utvrđeno da se remodeliranje kromatina događa neovisno o replikaciji stanica te da nije posljedica transkripcije već nužan preduvjet za aktivaciju transkripcije. Remodeliranje strukture kromatina promotora PHO5 predstavlja prvi in vivo potvrđeni primjer uklanjanja histona mehanizmom in trans, a jednako je naknadno ustanovljeno i za ostala dva PHO promotora, PHO8 i PHO84, koji se aktiviraju istim aktivatorom transkripcije kao i promotor PHO5. Krajnji rezultat remodeliranja strukture kromatina sva tri PHO promotora je razgradnja strukture nukleosoma. Međutim, nađeno je da ovi promotori pokazuju različitu ovisnost o kofaktorima koji sudjeluju u procesu remodeliranja kromatina. Do sada nije pronađen kofaktor esencijalan za uklanjanje histona s promotorske regije gena PHO5, te je ustanovljeno postojanje više paralelnih putova koji dovode do remodeliranja strukture kromatina ovog promotora. Nasuprot tome, za remodeliranje strukture kromatina promotora PHO8 esencijalna je aktivnost proteina Snf2, iako u procesu uklanjanja nukleosoma sudjeluju i drugi proteinski kofaktori. Na primjeru trećeg PHO promotora, PHO84, po prvi je put utvrđen različit stupanj ovisnosti o kofaktorima za remodeliranje dvaju susjednih nukleosoma istoga promotora. Paralelna in vitro ispitivanja stabilnosti ova dva nukleosoma pokazala su da je razlika u stupnju ovisnosti o kofaktorima potrebnim za remodeliranje pojedinog nukleosoma najviše posljedica razlike u stabilnosti nukleosoma. Sustav PHO promotora je vrlo dobro proučen sustav pogodan za istodobno proučavanje pojedih koraka i uloge različitih kofaktora u procesu remodeliranja strukture kromatina in vivo, a i mehanizama remodeliranja in vitro, što je nužno za potpuno razumijevanje kompleksnih mehanizama remodeliranja stukture kromatina.
Hrvatski muzikolog Ennio Stipčević (Zagreb, 1959.) tijekom svih godina, od diplome (1983.) i magisterija (1986.) na Muzičkoj akademiji u Zagrebu te doktorata na zagrebačkom Filozofskom fakultetu ...(1993.), najveće zanimanje pokazuje za istraživački rad na području starije glazbe. Tako su u središtu njegova znanstvenoga rada starija hrvatska glazba, arhivska istraživanja i glazbena paleografija. Mogućnosti za koncentrirano posvećivanje muzikološkim istraživanjima pružilo mu je i radno mjesto, budući da je od 1984. zaposlen u Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti (Odsjek za povijest hrvatske glazbe), sada u zvanju višeg znanstvenog suradnika. Stipčević se posvećuje i pedagoškom radu, pa od 1994. predaje muzikološke predmete na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, a od 1997. i na Hrvatskim studijima. Godine 1986. u sklopu Osorskih glazbenih večeri pripremio je simpozij o glazbenom baroku u Hrvatskoj, a radovi s toga znanstvenog skupa objavljeni su u zborniku Glazbeni barok u Hrvatskoj (Osor: OGV, 1989). Kako je, dakle, Stipčević ubrzo stekao ugled ozbiljnog i marljivog istraživača, bile su mu dodijeljivane stipendije zahvaljujući kojima je boravio je na studijskim putovanjima u Veneciji i Rimu (1987.), Grazu (1992.), Firenzi (1994.), Parizu (1995.), a školsku godinu 1996/97. zahvaljujući stipendiji fondacije Fulbright proveo je kao visiting scholar na Yale University (New Haven) u SAD. Od 1999. prihvaćen je kao fellow u institutu Villa I Tatti u Firenzi (The Harvard University Center for Italian Renaissance Studies), a od 2006. surađuje s Centre d’Études Supérieures de la Renaissance u Toursu. Od 1994. član je suradnik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (reizabran 2004).
Do sada objavljenih šezdesetak znanstvenih radova, među kojima trinaest knjiga i dvadesetak notnih izdanja, svjedoče izuzetnu znanstvenu znatiželju, upornost i discipliniranost u istraživanjima i nerijetko znatnu sreću u pronalaženju vrijednih notnih rukopisa i dokumenata kojima Stipčević nadograđuje mozaik prvenstveno hrvatske glazbene povijesti 16.,17. i 18. stoljeća. S takvim je rezultatima rada, osobito nakon smrti svojega mentora i najzaslužnijeg promicatelja hrvatske starije glazbe, akademika Lovre Županovića (Šibenik, 1925. – Zagreb, 2004.), upravo Stipčević zauzeo najistaknutije mjesto među suradnicima Varaždinskih baroknih večeri. Tradicija prvih suvremenih izvedbi djela hrvatske kasnorenesansne i barokne glazbe je u Varaždinu nastavljena i po tome festival i dalje zauzima središnje mjesto u afirmaciji zaboravljenih a novootkrivenih djela hrvatske glazbene baštine. Pojavljivanjem s transkripcijom stavka iz Mise u A-duru, Agnus Dei II, austrijskog skladatelja Johanna Petrusa Jakoba Haibela (Graz,1762. – Đakovo, 1826.), na 13. Varaždinskim baroknim večerima 1983. godine, dakle kratko nakon diplome, započeo je Stipčević suradnju s varaždinskim festivalom koja se trajno obogaćuje novim otkrićima, novim transkripcijama i obradama i uvođenjem novih skladateljskih imena koja pripadaju razdoblju njegova zanimanja. Bilo da je riječ o hrvatskim skladateljima koji su djelovali u domovini ili izvan nje, ili pak o stranim glazbenicima koje su životni pozivi doveli u Hrvatsku, na Varaždinskim su baroknim večerima u Stipčevićevim transkripcijama po prvi put zazvučala djela već poznatih, ali i sasvim „novih“ skladatelja. Tomaso Cecchini (Verona, 1580/85.- Hvar, 1644.), Leopold Ignacije Ebner (Varaždin, 1769.-Varaždin, 1830.) Atanazije Jurjević (Georgiceus, Split, oko 1599.- Beč?, oko 1640.), Ivan Lukačić (Šibenik, oko 1587.-Split, 1648.), Damjan Nembri (Hvar, 1584.-Venecija, oko 1648.), Gabriello Puliti (Montepulciano, oko 1575.-Koper?,1642/43.), Francesco Sponga-Usper (Poreč, 1561.-Venecija, 1641.) i Hieronimus Talonus-Polensis (16./17. st.) skladatelji su čija je glazba u znatnoj mjeri obogatila Varaždinske barokne večeri tijekom godina u kojima Ennio Stipčević tako brižno i s velikim iskustvom podastire partiture za suvremena izvođenja. Time on zavrijeđuje, uz sve pohvale i nagrade, i zahvalnost svih kojima je varaždinski festival u srcu. Na tom je tragu i ovaj rad kojim se želi prikazati dugogodišnji mar istaknutog transkriptora starije hrvatske glazbe.
Promotor gena PHO5 kvasca S. cerevisiae predstavlja jedan od najbolje istraženih modelnih sustava u proučavanju regulacije transkripcije remodeliranjem strukture kromatina. Ispitan je učinak ...inaktivacije katalitičkih podjedinica svih remodelirajućih kompleksa ne-esencijalnih za rast stanica kvasca na remodeliranje strukture kromatina promotora PHO5 te do danas nije nađen kompleks čija aktivnost bi bila neophodno potrebna za ovaj proces. Uloga kompleksa RSC, jedinog esencijalnog kompleksa uključenog u remodeliranje strukture kromatina u kvascu, u indukciji PHO promotora in vivo do sada nije ispitana. U ovom radu pokazano je da potpuna inaktivacija kompleksa RSC sprječava promjenu strukture kromatina prilikom indukcije promotora PHO5. Detaljnim kontrolnim eksperimentima je potvrđeno da je aktivnost ovog kompleksa izravno uključena u proces remodeliranja strukture kromatina promotora, odnosno da pokazani učinak nije posljedica zaustavljanja staničnog ciklusa ili slabije ekspresije nekog od proteina signalnog puta uslijed inaktivacije kompleksa. Za razliku od promotora PHO5, nađeno je da aktivnost kompleksa RSC nije uključena u remodeliranje strukture kromatina promotora PHO8 i PHO84, unatoč aktivaciji istim specifičnim aktivatorom transkripcije.
The yeast S. cerevisiae PHO5 promoter has proven an xcellent model for studying the regulation of gene expression through chromatin structure remodeling. The complete set of yeast remodeling complexes non-essential for cell viability was tested for involvement in massive transition of promoter chromatin structure upon induction, but none of the many tested remodeler gene mutations prevented PHO5 promoter opening. The role of RSC, only remodeling complex essential for cell viability, in chromatin remodeling upon induction of PHO promoters was unassessed in vivo so far. Here, the involvement of RSC complex was examined and it was shown that complete inactivation of RSCs activity prevented chromatin transition at the PHO5 promoter. A set of control experiments confirmed a direct effect of RSC inactivation, at the level of promoter chromatin remodeling, rather than being a consequence of compromised signaling pathway or cell cycle arrest. Interestingly, RSC was hardly involved in chromatin transitions at the PHO8 and PHO84 promoters, despite cofactor recruitment by the same transactivator.
Protein alfa sinuklein uključen je u vezikularni transport u sinapsama neurona i regulaciju otpuštanja dopamina, te se smatra da igra važnu ulogu u nastanku Parkinsonove bolesti (PB). Točan mehanizam ...kojim ovaj protein utječe na oštećenje dopaminergičkih neurona, glavnog patološkog obilježja PB, još uvijek je nepoznat. Budući da je alfa sinuklein lokaliziran u jezgri neurona, te je pokazano da se vezuje za DNA, jedan od mogućih mehanizama jest deregulacija transkripcije. Glavni cilj predloženog istraživanja bio je istražiti učinak alfa sinukleina u jezgri, kao i moguće mehanizme deregulacije transkripcije na razini cijelog genoma u modelima PB. Analiza genske ontologije i signalnih putova pokazala je da su geni regrutirani od strane endogenog alfa sinukleina uključeni u organizaciju i funkcioniranje sinapse, kao i razvoj središnjeg živčanog sustava, te ubikvitinsko-proteasomski sustav. U stanicama koje eksprimiraju povećane količine alfa sinukleina od regrutiranih gena najviše su bili zastupljeni oni vezani uz regulaciju transkripcije, dok su u stanicama transfeciranim s mutiranim oblikom alfa sinukleina (A53T) regrutirani geni bili povezani s regulacijom apoptoze, ali i putovima uključenim u nastanak genetskih i neuroloških bolesti. Eksperimenti su pokazali značajan utjecaj endogenog i mutiranog alfa sinukleina na promotore gena NEDD4 (ubikvitin-ligaza), SLC4A5 (natrij bikarbonat kotransporter), NRXN3 (receptor i adhezijska molekula), ADRA1A (simpatički receptor) i MAP4K4 (mitogen aktivirana protein kinaza). Rezultati dobiveni provedenim istraživanjima ukazuju na potencijalni učinak alfa-sinukleina u jezgri, prije svega kroz utjecaj na mehanizme transkripcije, što u konačnici može doprinijeti razvoju PB.
Protein alpha synuclein is involved in vesicular transport on synapses and regulation of dopamine release. There is the evidence that alpha-synuclein may play an important role in in Parkinson`s disease (PD) development but the mechanism by which alpha synuclein damages dopaminergic neurons remains elusive. As alpha synuclein is located in the nucleus of neurons and it has been shown that it binds DNA, one of the possible mechanisms is transcriptional dysregulation. The aim of the project was to investigate possible effects of alpha-synuclein in the nucleus as well as possible mechanisms of transcriptional deregulation in PD models. Gene ontology analysis and pathways analysis showed that genes recruited by endogenous alpha synuclein are mostly involved in synapse functioning and organization, development of central nervous system and ubiquitin proteasome system. In cells overexpressing alpha synuclein most of the genes were related to nucleus and transcriptional regulation, while in cells transfected with mutated alpha synuclein (A53T) recruited genes were mostly involved in apoptosis regulation and pathways involved in development of genetic and neurologic diseases. Experiments showed significant influence of endogenous and mutated alpha synuclein on promoters of genes NEDD4 (ubiquitin-ligase), SLC4A5 (sodium bicarbonate cotransporter), NRXN3 (receptor and cell adhesion molecule), ADRA1A (adrenergic receptor) and MAP4K4 (mitogen activated protein kinase). Overall results show potential effect of alpha synuclein in the nucleus, primarily through effect on transcriptional mechanisms that can finally lead to Parkinson`s disease development.
CILJ ISTRAŽIVANJA. Cilj doktorskog rada bio je prikazati izražaj koštanih morfogenetskih proteina (BMP), njihovih receptora (BMPR) i proteina njihovog signalnog puta (pSmad1/5/8) u zdravom tkivu ...bubrega, tkivu karcinoma bubrega (RCC) te tkivu na granici između karcinoma i normalnog bubrega. Nadalje, željeli smo prikazati promjenu u njihovoj ekspresiji između zdravog tkiva i RCC u usporedbi s kliničkim i patološkim značajkama ispitanika. ISPITANICI I METODE. Istraživanje je bilo prospektivno, a istražili smo tkivo bubrega u 64 ispitanika u kojih je, na Klinici za urologiju Kliničkog bolničkog centra Rijeka, učinjena nefrektomija zbog nemetastatskog karcinoma bubrega. Analizirali smo zdravo tkivo bubrega, tkivo karcinoma bubrega te granično tkivo, a analiza tkiva je provedena na Zavodu za anatomiju, Medicinskog fakulteta u Rijeci. Zabilježili smo ekspresiju proteina BMP-6, BMP-7, BMPR-IA, BMPR-IB, BMPR-II i pSmad1/5/8 (imunohistokemija i Western Blot: WB) odnosno njihove mRNA: mRNA BMP-2, mRNA BMP-4, mRNA BMP-6, mRNA BMP-7, mRNA BMPR-IA, mRNA BMPR-IB, BMP-RII (lančana reakcija polimeraze nakon reverzne transkripcije: RT-PCR). Razliku u ekspresiji BMP između različitih tkiva utvrdili smo korištenjem Student t testa (WB) i Mann-Whitney testa (RT-PCR). REZULTATI. U normalnom bubregu proteini BMP-7, BMPR-IA, BMPR-IB, BMPR-II i pSmad1/5/8 dominantno su bili prisutni u proksimalnim tubulima. U tkivu RCC pronašli smo ekspresiju proteina BMP-7, BMPR-IA, BMPR-IB, BMPR-II te pSmad 1/5/8. Ekspresiju BMP-6 u normalnom tkivu i u RCC nismo dokazali imunohistokemijskom metodom. Granično tkivo je pokazivalo obrazac ekspresije normalnog tkiva bubrega odnosno karcinoma bubrega u ovisnosti o kojem dijelu graničnog tkiva se radilo. Western blot metodom dokazali smo ekspresiju proteina BMP-6 i BMP-7, BMPR-IB, BMPR-II i pSmad1/5/8 u tkivu zdravog bubrega i u RCC. Ekspresija BMPR-IB i pSmad1/5/8 je bila povećana, a ekspresija BMPR-II, BMP-6 i BMP-7 je bila snižena u bolesnika s RCC. BMPR-IA se, ovom metodom, nije prikazao. mRNA svih BMP i njihovih receptora je pronađena u oba tkiva i bila je viša u RCC. Najsnažniji izražaj pokazao je mRNA BMP-2. Pronašli smo snažniju ekspresiju mRNA BMP-2 u bolesnika s višim tumorskim stadijem i višu ekspresiju mRNA BMP-6 u bolesnika starijih od 60 godina. Također je izražaj mRNA BMP-7 veći u žena. U uznapredovalom tumorskom stadiju (T3 i T4) bolesnika s RCC došlo je do gubitka ekspresije mRNA BMP-6, BMP-7 i BMPR-IB. ZAKLJUČAK. BMP i njihovi receptori su prisutni u zdravom tkivu bubrega te u tkivu karcinoma bubrega. BMP proteini, u ovoj studiji, su podjednakog izražaja u normalnom tkivu i karcinomu bubrega ali je ekspresija njihove mRNA znatno veća u RCC. Spoznaja kako je mRNA BMP-2 snažno eksprimiran u RCC te kako njegova ekspresija ovisi o tumorskom stadiju govori u prilog njegove važnosti u tumorigenezi karcinoma bubrega koju bi trebalo daljnjim istraživanjima ispitati.
OBJECTIVES. Aim of our study was to present expression of different bone morphogenetic proteins (BMPs), their receptors (BMPRs) and protein of their signaling pathway (pSmad1/5/8) in healthy kidney tissue, renal cell carcinoma (RCC) and borderline tissue. Also, we compared changes in expression between healthy kidney tissue and RCC and correlate their expression with clinicopathological parameters.
PATIENTS AND METHODS. We prospectively examined kidney tissue samples of 64 patients who underwent nephrectomy for localized kidney cancer. All patients were operated in Department of Urology, University Hospital Rijeka. Analysis was performed on healthy kidney tissue, RCC and borderline tissue on Institute of Anatomy, School of Medicine Rijeka. Protein expression of BMP-6, BMP-7, BMPR-IA, BMPR-IB, BMPR-II and pSmad 1/5/8 was determinated with immunohistochemistry and Western blot:WB) and expression of mRNA BMP-2, mRNA BMP-4, mRNA BMP-6, mRNA BMP-7, mRNA BMPR-IA, mRNA BMPR-IB, BMP-RII with reverse transcriptase polymerase chain reaction (RT-PCR). Difference in expression between tissue was estimated by Student t test (WB) and Mann-Whitney test (RT-PCR).
RESULTS. In healthy kidney proteins BMP-7, BMPR-IA, BMPR-IB, BMPR-II and pSmad1/5/8 were dominantly expressed in proximal tubule. In RCC expression of proteins BMP-7, BMPR-IA, BMPR-IB, BMPR-II and pSmad 1/5/8 was found. Expression of BMP-6 was not noticed in any tissue with immunohistochemistry. Borderline tissue showed expression like RCC or healthy tissue in dependence which part of borderline tissue was examined. Proteins BMP-6, BMP-7, BMPR-IB, BMPR-II and pSmad1/5/8 were detected with WB in RCC and normal kidney. Expression of BMPR-IB and pSmad1/5/8 was increased and expression of BMPR-II, BMP-6 and BMP-7 was decreased in RCC. BMPR-IA was not detected with WB. mRNA of all BMPs and BMPRs was detected in both tissue with higher expression in RCC, specially for BMP-2. Expression of mRNA BMP-2 was increased in patients with higher tumor stage, mRNA BMP-6 was increased in elderly (> 60 years) and mRNA BMP-7 in female. We also found loss of mRNA BMP-6, BMP-7 i BMPR-IB expression in tumor stage T3 and T4.
CONCLUSION. BMPs and their receptors was expressed in healthy kidney tissue and RCC. BMP proteins, in our study, have similar level of expression in both tissue but expression of their mRNA was higher in RCC. High level of mRNA BMP-2 expression in RCC and their increased expression with higher tumor stage are arguments in favour of their role in RCC. Futher investigation is needed to elucidate role of BMP-2 in RCC.
