Avtor v članku obravnava Rozmanovo produktivno recepcijo Molièrovega Skopuha (L'Avare) in Namišljenega bolnika (Le Malade imaginaire). Slovenski komediograf je Skopuha, ki je na Slovenskem doživel ...vrsto prevodov, leta 2007 predelal v komično monodramo, v kateri je Harpagon podjetnik, ki pred občinstvom razpravlja o številnih slovenskih problemih, mimogrede pa omenja še sina in hčer, ki bi ju skladno z ekonomskimi interesi rad poročil. V tej moderni verziji vse pojasni in razreši hčerkin telefonski klic. Leta 2011 je na podlagi Namišljenega bolnika nastala Hiphophondrija, v kateri je družinski oče zgovoren tajkun. Rozman se najbolj približa izvirnemu tekstu v prizoru mladega zdravnika. Oba Rozmanova teksta sta travestiji, saj Molièrovo fabulo ubesedita v znižanem slogu, hkrati pa jo postavita v sodoben slovenski čas. V določenih prizorih, ki so najbližje Molièru, pa se vendar pojavlja preciozna govorica.
V članku avtorica analizira roman gvinejskega pisatelja Tierna Monénemba Les Écailles du ciel (Luske neba). Preučuje, v čem lahko imamo ta roman za komično sintezo afriških romanov, ki so pred njim ...nastali, zlasti romanov o polpretekli zgodovini Gvineje. Avtorica ugotavlja, da sintezo avtor doseže s pomočjo dveh različnih komičnih literarnih žanrov: z burleskno travestijo in s parodijo.
Krećući od nekoliko radova koje je Dunja Fališevac posvetila Vetranovićevu Piligrinu članak istražuje mogućnost da se taj nedovršeni alegorijski spjev, osim u sklopu religiozne i platonističke ...alegorijske književne tradicije, promotri sa stajališta pretpostavke o dvostrukoj kodiranosti teksta, tj. o njegovoj usporednoj pripadnosti oprečnoj žanrovsko-tematskoj crti, obilježenoj nadasve renesansnom obnovom Lukijanove i Apulejeve baštine. Za procvat menipske satire i tzv. lukijanizma u Italiji 15. stoljeća među najzaslužnijima je Leon Battista Alberti, čije djelo se u članku uključuje među dosad spominjane, a s Albertiem povezane talijanske uzore Piligrina. Hibridnost i mozaičnost Vetranovićevih tekstualnih strategija, kao i usredotočenost na temu pretvorbe i onostranog putovanja, pripisuju se pjesnikovoj naklonosti prema anticiceronijanskim humanistima, zanimanju za komiku i satiru te djelomice njegovu prijateljstvu s Marinom Držićem. S lukijanskim se temama i pripovjednim, odnosno dijaloπkim tehnikama prepleće dvojaka, platonistička i satirička, renesansna fortuna Apulejevih Metamorfoza (Zlatnog magarca). Na temelju usporedbe Piligrina s Apulejevim romanom, a zatim i s jednim od njegovih samosvojnih talijanskih nasljednika, Machiavellievim kratkim spjevom Magarac (1517), iznosi se teza o još nezamijećenim odjecima tih dvaju tekstova u Vetranovićevu spjevu.
Rad polazi od analize religijski i kulturološki uvjetovanih predrasuda prema figuri magarca koje su posredno utjecale na stereotipno književno predstavljanje magarećeg lika. Dva se književna ...stereotipa učestalo vezuju uz lik magarca – magareća prerušavanja i magareće metamorfoze. Stereotipno prerušavanje razvijeno u basni (Ezop), kasnije je uglavnom u funkciji književnih alegorija (Lewis,
Orwel) u kojima se animalističkim pogledom na svijet nerijetko prenose sociološki i kulturološki opterećene poruke. Metamorfoza ili pomagarčenje tematski otvara i pitanje identiteta i razvojna puta kojim književni lik prolazi, od grijeha i kazne do iskupljenja (Apulej). Funkcionalno, liku je magarca gotovo uvijek dodijeljena uloga
snižavanja, tj. prevođenja s visokog i duhovnog na tjelesno i nisko, što ga vezuje uz parodije i književne travestije (Fauvel, Cervantes, Shakespeare). Lik tovara u hrvatskoj književnosti prešao je književni put od jednostavne frazeološke do složenije simboličke razine. Dok se u Držićevoj Tireni slika tovara vezuje uz uvredljivu psovku ili poslovicu koja odražava predrasude o gluposti i obijesti, slojevito intertekstualno čitanje koje nudi Plač Marka Koćine o izgubljenju
tovara u Zavalatici Augustina Draginića, kao i alegorijski epilij Pad s tovara Antuna Kaznačića, otkriva složenije razine funkcioniranja tovarećeg lika, pretežito u funkciji snižavanja i parodiranja žanra.
Na kraju rada daje se osvrt na naturalističku novelistiku Marka Uvodića i crtice iz splitske književnosti u kojima je tovar sivac postao simbolom izgubljene težačke prošlosti toga grada. Dok u povijesnim "magarećim" žanrovima magarac ima vlastiti glas da bi
govorio umjesto čovjeka o ljudskim problemima i tako posredno predstavljao ljudsko biće, u Uvodićevoj naturalističkoj novelistici, magarcu se oduzima književni glas, te ga u tekstu zastupa autorski pripovjedač. Time se, međutim, obogaćuje metaforički potencijal magarećeg lika – Uvodićev je tovar sivac obespravljeno biće
koje, ne govoreći o sebi ni u svoje ime, nijemom i gotovo metafizički uzvišenom patnjom demonstrira bestijalnost čovjeka.