Duga je i sadržajem bogata crkvena povijest Slavonije i njoj bliskoga Podunavlja. Osobit aktivni čimbenik te povijesti, napose njezina pastoralnog sadržaja, bili su franjevci. Još se u 13. st. na tom ...prostoru širila franjevačka pokrajina Provincia Ungariae, a najveći broj njezinih samostana bio je na tlu hrvatske pokrajine Slavonije, jer su tada Hrvatska i Mađarska bile povezane zajedničkim vladarom u personalnu
uniju. Članovi te provincije potkraj 13. i u 14. st. odlazili su u Bosnu gdje su, uključeni u Vikariju Bosnu, misijski djelovali među patarenima, tzv. bosanskim krstjanima.
Posljedica toga djelovanja bilo je uključivanje više slavonskih samostana u Vikariju Bosnu koja je u 14. st. prigrlila opservantski pokret i njezino širenje u istočnu Hrvatsku, gdje je misijski djelovala među patarenima, wcklifovcima, husitima i pravoslavnim kršćanima i 1447. g. formirala samostalnu opservantsku Vikariju presv. Spasitelja.
Duga je i sadržajem bogata crkvena povijest Slavonije i njoj bliskoga Podunavlja. Osobit aktivni čimbenik te povijesti, napose njezina pastoralnog sadržaja, bili su franjevci. Još se u 13. st. na tom ...prostoru širila franjevačka pokrajina Provincia Ungariae, a najveći broj njezinih samostana bio je na tlu hrvatske pokrajine Slavonije, jer su tada Hrvatska i Mađarska bile povezane zajedničkim vladarom u personalnu uniju. Članovi te provincije potkraj 13. i u 14. st. odlazili su u Bosnu gdje su, uključeni u Vikariju Bosnu, misijski djelovali među patarenima, tzv. bosanskim krstjanima. Posljedica toga djelovanja bilo je uključivanje više slavonskih samostana u Vikariju Bosnu koja je u 14. st. prigrlila opservantski pokret i njezino širenje u istočnu Hrvatsku, gdje je misijski djelovala među patarenima, wcklifovcima, husitima i pravoslavnim kršćanima i 1447. g. formirala samostalnu opservantsku Vikariju presv. Spasitelja. Drugi prodor franjevaca iz Bosne u Slavoniju i Podunavlje dogodio se poslije Mohačke bitke 1526. g., kada se osmanska vlast proširila preko Save sve do Budimpešte. Tada se je provincija Bosna Srebrena proširila na svom europskom području turske vlasti i bila jedini realni pastoralni čimbenik na tom prostoru i stoga oslonac biskupske vlasti. Ta njezina uloga ne mijenja se ni u 17. st. Poslije oslobođenja od osmanlijske vlasti, krajem tog stoljeća, franjevci se pastoralno bolje organiziraju, stvarajući uza svaki samostan pastoralna područja, što nije bilo u skladu s hijerarhijskim ustrojstvom biskupija. Taj nesklad riješen je tako što su franjevci morali napustiti župe. To im nije bitno naudilo, ali jozefinizam potkraj 18. st. i tijekom cijeloga 19. st. gotovo razara njihovu autentičnost, učinivši od njih drugorazredni pričuvni pastoralni kler. Kad je 1900. g. osnovana Hrvatska franjevačka provincija sv. Ćirila i Metoda na tlu Banske Hrvatske, ona je prihvatila obnovni program konstitucija pape Leona XIII., koji je uspješno povezao franjevačku apostolsku vlastitost s redovničkom stegom. Drugi vatikanski koncil opet je stavio naglasak na franjevačko apostolsko djelovanje. Kako nove apostolske potrebe i zadaće u Crkvi označuju spomenuta povijesna razdoblja, pisac – Franjo Emanuel Hoško – ih je nazvao ishodištima i knjigu imenovao Slavonska franjevačka ishodišta (Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2011.). Druga njegova knjiga nosi naslov Slavonska franjevačka učilišta (Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2011.) i ima cilj rasvijetliti franjevačko djelovanje na polju prosvjete, kulture i književnosti, a napose filozofije u Slavoniji i Podunavlju. Još za vrijeme osmanske vlasti franjevci su u Slavoniji otvarali i latinske škole za vlastite pripravnike i za drugu djecu i mladež. Svoje mlade članove slali su na filozofsko i teološko obrazovanje u inozemstvo, najčešće u Italiju. Stanje se izmijenilo nakon Bečkoga oslobodilačkog rata (1683.-1699.). Iste godine, kada je završio taj rat, otvorili su u Budimu i u Šibeniku filozofska učilišta. Zatim su takva učilišta uspostavili u Požegi, Brodu na Savi, Osijeku, Našicama, Baji, Vukovaru; o njima je riječ u ovoj knjizi. Središnja mjesta teološke izobrazbe bila su poslije 1710. g. Budim, Osijek, Šibenik, Makarska i Petrovaradin. Rad nastavnika tih škola bio je prvenstveno usredotočen na nastavu, o čemu svjedoče sačuvani rukopisi iz filozofije i teologije te popisi tezarija za javne rasprave, a istovremeno su jasan dokaz pluralizma u filozofskom i teološkom naučavanju u to vrijeme u hrvatskim crkvenim visokim školama jer su franjevačke škole promicale tzv. škotističku filozofiju i teologiju, dok su isusovačke, pavlinske i biskupijske istorodne škole bile vjerne tomističkoj filozofiji i teologiji. Studij spomenutih rukopisa i tezarija omogućit će da se upozna koliki je zapravo bio utjecaj sveopće peripatetičke filozofije na opću kulturu Hrvata, a franjevačke filozofije i teologije na vjersku kulturu hrvatskih katolika i na njihovu duhovnost i pobožnost.
This
paper deals with textual transmission in pre-Tridentine Croatian Glagolitic
missals and breviaries. Previous research has demonstrated that northern
(Krk-Istria) codices follow earlier ...translations from Greek, whereas southern
(Zadar-Krbava) codices have been adjusted to Latin exemplars. However, this
differentiation is not clear-cut – certain codices are recognised as a
combination of the northern and southern group. The paper addresses the
inability to establish a
stemma codicum
, explaining this through both the
high loss rate of Croatian Glagolitic codices and horizontal textual
transmission (the usage of more than one exemplar). Further insight into the
given topic is provided through discussion of the types of Glagolitic scribes
(simple scribe, scholar-scribe, redactor-like scribe, and redactor-scribe) and the
determinants of their work, the most prominent of which is the absence of
authorial authority. The core of the paper is the study of little chapters as texts
shared between breviaries and missals. Data analysis suggests the two
liturgical books share a common origin, and that each was likely used as a
source for the other. Moreover, data analysis also broadens the notion of the polygenetic
origin of Croatian
Glagolitic books, which should be understood not only in terms of successive contaminations,
but simultaneous contaminations as well. Both types of contamination are
sometimes extra-stemmatic, which means that different kinds of sources were
used by Glagolitic scribes during copying (including older Glagolitic missals
and breviaries, other Church Slavonic books such as the
Prophetologion
or
Apostolos
,
and personal memory). The paper offers an explanation as to why it is unlikely that
a Glagolitic Bible and Latin exemplars were (commonly) used as sources.
Članak
je posvećen pitanju nastanka hrvatskoglagoljskih liturgijskih knjiga, odnosno
procesu uspostavljanja i prijepisa (transmisije) tekstova u predtridentinskim
hrvatskoglagoljskim brevijarima i misalima. Dosadašnjim je pojedinačnim
tekstološkim istraživanjima (najčešće različitih biblijskih i hagiografskih
tekstova) uspostavljena filijacijska razlika između sjeverne (krčko-istarske) i
južne (zadarsko-krbavske) skupine liturgijskih knjiga, pri čemu prvu
karakteriziraju stariji prijevodi s grčkoga jezika, a drugu prilagođenost
latinskim izvorima. No redovito su uočeni i oni tekstovi, tj. kodeksi koji se
ne mogu svrstati ni u jednu od navedenih skupina zato što sadrže značajke
obiju. U članku se raspravlja zašto u dosadašnjim tekstološkim istraživanjima
hrvatskoglagoljske pismenosti s obzirom na filijacijske odnose nije bilo mnogo
pokušaja ni uspjeha da se uspostavi
stemma
codicum
. Vjerojatni su razlozi ograničen broj sačuvanih kodeksa (tj. visoka
stopa gubitka) te horizontalna tradicija hrvatskoglagoljskih kodeksa (upotreba
više od jednoga izvora prilikom transmisije teksta). S obzirom na važnost
pisara u produkciji srednjovjekovne knjige, u članku su promišljeni tipovi
glagoljskih pisara (jednostavan pisar, obrazovan pisar, pisar kao redaktor, pisar
redaktor) i determinante njihova rada. Temeljnom je izdvojena činjenica da u
hrvatskoglagoljskoj pismenosti nije postojao autorski autoritet, a tako ni
pojam originalnosti teksta. Drugim riječima, inačice tekstova uspostavljene od pisara
kao redaktora i pisara redaktora imale su sve jednak autoritet. Osim toga, te
su inačice poimane kao jedan od mogućih izvora u svakom sljedećem ispisivanju
teksta. Središnji je dio rada posvećen kapitulima, relevantnima zato što sadrže
biblijski tekst koji donose i brevijari i misali. Analiza kapitula provedena je
međusobnom usporedbom zadanih biblijskih redaka u sačuvanim hrvatskoglagoljskim
brevijarima i misalima kao i usporedbom s grčkim, latinskim i drugim
crkvenoslavenskim (ćirilskim) inačicama tih redaka. Rezultati provedene analize
govore u prilog tezi da obje liturgijske knjige imaju isti postanak (u smislu
da su nastale istovremeno ili približno istovremeno djelovanjem iste grupe
pojedinaca kojima je bila povjerena ta zadaća) i da su služile kao uzajamni
izvori prilikom transmisije tekstova tijekom predtridentinskoga razdoblja.
Analiza je još jednom potvrdila horizontalnost tradicije, odnosno poligenezu
hrvatskoglagoljskih liturgijskih tekstova, vidljivu ne samo u otprije
prepoznatim sukcesivnim kontaminacijama (služenje različitim izvorima za
različite tekstove ili dijelove tekstova) nego i u simultanim kontaminacijama (služenje
različitim izvorima za isti tekst, dio teksta ili redak). Oba tipa
kontaminacije podrazumijevaju transmisiju teksta na temelju više raznovrsnih
izvora (starije hrvatskoglagoljske liturgijske knjige, druge crkvenoslavenske
knjige poput parimejnika ili apostola, ali i pisarovo pamćenje). Premda je
zamislivo da je jedan od izvora bila i glagoljska Biblija, članak nudi
objašnjenje zašto je to, s obzirom na zadane društveno-povijesne okolnosti,
malo vjerojatno. Konačno, na temelju izvantekstnih i unutartekstnih zadatosti,
preispitana je općeprihvaćena pretpostavka o raspoloživosti latinskih
predložaka (tzv. matica). Suprotno ranijim promišljanjima, zaključeno je da je
zagledanje u latinske predloške bila rijetka povlastica koju su mogli uživati
uglavnom pisari redaktori. Oni su i bili nositelji reforme glagoljskih
liturgijskih knjiga u 13. stoljeću kao i triju poznatih revizija prema
latinskim predlošcima (12., 13. i 14. st.). Nevezani za latinske inačice,
ostali su pisari u priličnoj slobodi uspostavljali i prepisivali tekstove
pomažući se pritom različitim nelatinskim (slavenskim) izvorima. Vođeni
vlastitim subjektivim doživljajem ispravnoga značenja stvorili su knjige čiju
višeslojnu i heterogenu genezu istraživači još uvijek nisu uspjeli dokraja
dokučiti.
Duga je i sadržajem bogata crkvena povijest Slavonije i njoj bliskoga Podunavlja. Osobit aktivni čimbenik te povijesti, napose njezina pastoralnog sadržaja, bili su franjevci. Još se u 13. st. na tom ...prostoru širila franjevačka pokrajina Provincia Ungariae, a najveći broj njezinih samostana bio je na tlu hrvatske pokrajine Slavonije, jer su tada Hrvatska i Mađarska bile povezane zajedničkim vladarom u personalnu uniju. Članovi te provincije potkraj 13. i u 14. st. odlazili su u Bosnu gdje su, uključeni u Vikariju Bosnu, misijski djelovali među patarenima, tzv. bosanskim krstjanima. Posljedica toga djelovanja bilo je uključivanje više slavonskih samostana u Vikariju Bosnu koja je u 14. st. prigrlila opservantski pokret i njezino širenje u istočnu Hrvatsku, gdje je misijski djelovala među patarenima, wcklifovcima, husitima i pravoslavnim kršćanima i 1447. g. formirala samostalnu opservantsku Vikariju presv. Spasitelja. Drugi prodor franjevaca iz Bosne u Slavoniju i Podunavlje dogodio se poslije Mohačke bitke 1526. g., kada se osmanska vlast proširila preko Save sve do Budimpešte. Tada se je provincija Bosna Srebrena proširila na svom europskom području turske vlasti i bila jedini realni pastoralni čimbenik na tom prostoru i stoga oslonac biskupske vlasti. Ta njezina uloga ne mijenja se ni u 17. st. Poslije oslobođenja od osmanlijske vlasti, krajem tog stoljeća, franjevci se pastoralno bolje organiziraju, stvarajući uza svaki samostan pastoralna područja, što nije bilo u skladu s hijerarhijskim ustrojstvom biskupija. Taj nesklad riješen je tako što su franjevci morali napustiti župe. To im nije bitno naudilo, ali jozefinizam potkraj 18. st. i tijekom cijeloga 19. st. gotovo razara njihovu autentičnost, učinivši od njih drugorazredni pričuvni pastoralni kler. Kad je 1900. g. osnovana Hrvatska franjevačka provincija sv. Ćirila i Metoda na tlu Banske Hrvatske, ona je prihvatila obnovni program konstitucija pape Leona XIII., koji je uspješno povezao franjevačku apostolsku vlastitost s redovničkom stegom. Drugi vatikanski koncil opet je stavio naglasak na franjevačko apostolsko djelovanje. Kako nove apostolske potrebe i zadaće u Crkvi označuju spomenuta povijesna razdoblja, pisac – Franjo Emanuel Hoško – ih je nazvao ishodištima i knjigu imenovao Slavonska franjevačka ishodišta (Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2011.). Druga njegova knjiga nosi naslov Slavonska franjevačka učilišta (Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2011.) i ima cilj rasvijetliti franjevačko djelovanje na polju prosvjete, kulture i književnosti, a napose filozofije u Slavoniji i Podunavlju. Još za vrijeme osmanske vlasti franjevci su u Slavoniji otvarali i latinske škole za vlastite pripravnike i za drugu djecu i mladež. Svoje mlade članove slali su na filozofsko i teološko obrazovanje u inozemstvo, najčešće u Italiju. Stanje se izmijenilo nakon Bečkoga oslobodilačkog rata (1683.-1699.). Iste godine, kada je završio taj rat, otvorili su u Budimu i u Šibeniku filozofska učilišta. Zatim su takva učilišta uspostavili u Požegi, Brodu na Savi, Osijeku, Našicama, Baji, Vukovaru; o njima je riječ u ovoj knjizi. Središnja mjesta teološke izobrazbe bila su poslije 1710. g. Budim, Osijek, Šibenik, Makarska i Petrovaradin. Rad nastavnika tih škola bio je prvenstveno usredotočen na nastavu, o čemu svjedoče sačuvani rukopisi iz filozofije i teologije te popisi tezarija za javne rasprave, a istovremeno su jasan dokaz pluralizma u filozofskom i teološkom naučavanju u to vrijeme u hrvatskim crkvenim visokim školama jer su franjevačke škole promicale tzv. škotističku filozofiju i teologiju, dok su isusovačke, pavlinske i biskupijske istorodne škole bile vjerne tomističkoj filozofiji i teologiji. Studij spomenutih rukopisa i tezarija omogućit će da se upozna koliki je zapravo bio utjecaj sveopće peripatetičke filozofije na opću kulturu Hrvata, a franjevačke filozofije i teologije na vjersku kulturu hrvatskih katolika i na njihovu duhovnost i pobožnost.
U Kučićima, selu u omiškom zaleđu, provedena su u ljeto 2016. godine arheološka istraživanja crkve sv. Luke, podignute u današnjem izgledu sredinom 18. st. i proširene u drugoj polovini 19. ...st. Spomen sela u izvorima 13. i 14. st. te spomen crkve 1620. godine, u vrijeme osmanske vladavine, pouzdano su upućivali na srednjovjekovnu gradnju na mjestu postojeće crkve. Istraživanjima unutar crkve otkriveni su temelji manje jednobrodne gotičke crkve s plitkom pravokutnom apsidom. Datira se od sredine 14. st. do sredine 15. st., čime su dodatno otklonjene pretpostavke o položaju kučićke župne crkve na Mijovilišću. Dopušta se mogućnost da segment zida grobne komore pred svetištem predstavlja ostatak polukružne apside starije, romaničke crkve.
Biblijski tekstovi spadaju u najstarije i najznačajnije ćirilometodske prijevode koji su najvećim dijelom sačuvani u glagoljskim brevijarima i misalima. Ostaci prijevoda Apostola s istočnim ...rasporedom čitanja, te tragovi staroga prijevoda s grčkoga u evanđeoskim perikopama svjedoče da su Hrvati posjedovali prvotni prijevod Apostola i Evanđelistara. Kao samostalna knjiga sačuvan je i prijevod Psaltira, od kojeg Fraščićev komentirani psaltir pokazuje djelomice starije jezično stanje nego Sinajski. Koliki je udio ćirilometodske Biblije u ostalim biblijskim knjigama, teško je na osnovi dosadašnjih istraživanja nešto određeno reći osim da gotovo u svim biblijskim knjigama, izuzev Judite, Estere i Tobije koje su prijevodi s Vulgate, ima tragova staroga prijevoda s grčkoga.
vezu s ćirilometodskim prijevodima pokazuju i neki liturgijski spomenici kao što su Bečki listići, hrvatski pripis Kijevskim listićima, kanon glagoljskoga misala Illirico 4, te neki ritualni tekstovi koji odgovarajuću paralelu imaju u Sinajskom euhologiju.
I među homiletskim tekstovima, posebice u onim starijima iz 13. i 14. st. koji su se sačuvali u odlomcima i nekima koji su se sačuvali u mlađim zbornicima, ima takvih koje po jezičnim osobinama treba ubrojiti među staroslavenske prijevode, premda se među kanonskim tekstovima nisu sačuvali. Pazinski fragment neke neodređene homilije, u kojoj se javlja moravizam kupotarь, mogao bi čak ići u moravsko razdoblje. U isto razdoblje autorica stavlja i postanje Eustahijeve legende iz Pazinskih fragmentara u kojoj je zasvjeodčen tipičan moravizam vsudь. Među staroslavenske prijevode treba uborjiti još izvjestan broj hagiografskih legenda, koje bi mogle biti ostaci hagiografske zbirke tipa čitaćih mineja, kao i biblijske apokrfie, od kojih je samo Nikodemovo evanđelje prevedeno u najstarijem razdoblju s latinskog, dok su svi ostali prjevodi s grčkog.
Microfilmato dalla Bibliothèque Nationale de France (Paris) per conto dell'Istituto di storia del diritto dell'Università degli Studi di Milano (La riproduzione si limita ai ff. 166-264). ...Riproduzione elettronica del microfilm effettuata per conto della Biblioteca Europea di Informazione e Cultura.
Paris, Bibliothèque Nationale de France, Fonds latin, Lat. 14612 (St. Victor 381; St. Victor 263). - secoli 13.-14. - ff. 264 : membranaceo
Microfilmed by the Bibliothèque Nationale de France (Paris) on behalf of the Institute of Law History of the University of Milan (Reproduction is limited to ff. 166-264). Electronic reproduction of the microfilm on behalf of the European Library of Information and Culture.
Paris, Bibliothèque Nationale de France, Fonds latin, Lat. 14612 (St. Victor 381; St. Victor 263). - 13.14 centuries. - ff. 264: membranaceous
Microfilmato dalla Bibliothèque Nationale de France (Paris) per conto dell'Istituto di storia del diritto dell'Università degli Studi di Milano (La riproduzione si limita ai ff. 166-264). Riproduzione elettronica del microfilm effettuata per conto della Biblioteca Europea di Informazione e Cultura.
Paris, Bibliothèque Nationale de France, Fonds latin, Lat. 14612 (St. Victor 381; St. Victor 263). - secoli 13.-14. - ff. 264 : membranaceo
Sažetak
Vladimir Nazor je 1903. godine u Zadru, temeljem povijesnih vrela
i predaja, napisao pjesme o hrvatskim kraljevima i dopunjavao ih do
1930. godine. U ovom radu govori se o kralju Dmitru ...Zvonimiru. Nakon
smrti kralja Petra Kešimira IV. Velikog, Hrvatska se našla u kaotičnom
stanju. Nezadovoljnici su 1074. godine za kralja izabrali Slavca, kojega
je normanski zapovjednik zarobio u studenom 1075. godine. Hrvatska
je tada ostala bez kralja. Polovicom 1075. godine gotovo jednodušno
za kralja Dalmacije i Hrvatske izabran je Dmitar Zvonimir. Oženio se
1065. godine Jelenom, kćerkom mađarskoga kralja Bele I. Za vrijeme
Zvonimirova kraljevanja hrvatski narod živio je u blagostanju te je u
narodu ostalo sjećanje na „dobroga kralja“. Bio je vjerni saveznik pape
Grgura VII. Sin Radovan umro je za kraljeva života. Ljetopis popa
Dukljanina (12. st.), te mađarsko-poljska kronika iz 13. ili 14. st., kao i
kronika hrvatskoga franjevca Ivana Tomašića iz 16. stoljeća, govore da
su kralja 1089. godine ubili njegovi suradnici koje je sazvao na Sabor,
na lokalitetu Pet crkava u Kosovu polju kod Knina, da im pročita pismo
pape koji je od njega tražio da uputi vojsku da oslobodi Kristov grob.
Ferdo Šišić je 1886. godine zapisao predaju o silovitom umorstvu
kralja. U tradiciji Hrvata je Zvonimirova kletva kojom je, umirući,
prokleo Hrvate da nad njima tisuću godina vlada tuđi jezik. Zbilja
o hrvatskom kralju Dmitru Zvonimiru u poeziji Vladimira Nazora u
potpunom je suglasju s povijesnim vrelima.
Autor iznosi nove rezultate istraživanja liburnskog Nadina (Nedinum) u kontekstu dosadašnjih saznanja o nadinskom arheološkom kompleksu s kontinuitetom života od ranoga brončanog doba do 17. st. ...Cjelovito su istraženi humak 13 te grobni prostor (14 x 6,8 m), nazvan cela I, u sastavu nekropole na ravnome podno Gradine (Nedinum).
Humak 13, u upotrebi od 9. do 6. st. pr. Kr., s 19 kružno (koncentrično) raspoređenih grobova, s 37 identificiranih individua (od toga 16,2% djece), bitno upotpunjuje poznavanje liburnskih humaka: njihovu planimetriju, stanovite konstrukcijske, obredne i društvene aspekte.
Nakon otkrića spaljivanja mrtvih iz brončanog doba (Podvršje – Matakov brig, Nadin, Ervenik, Duševića glavica – Krneza) u sjevernoj Dalmaciji, u humku 13 iz Nadina, s najvećim brojem pokojnika kod Liburna, otkriveni su uz gr. 4 iz Dragišića, prvi spaljeni liburnski pokopi u sjevernoj Dalmaciji.
Cela I, ogledni uzorak velike nadinske nekropole na ravnome, sklop je sastavljen od grobova i arhitekture; prvi je takav istražen oblik u liburnskoj kulturi. Dokumentirane su dvije osnovne faze izradnje cele: liburnska, iz željeznog doba, i liburnsko–rimska iz vremena romanizacije. Drugoj fazi pripadaju ogradni zidovi cele, četvrtasti postament monumentalnog spomenika (?) ili edikule (?), spaljeni pokopi, te brojni pokretni spomenici.
Cela je u rimsko doba bila sastavni dio pravilnog rastera liburnsko–rimske nekropole planiranog tipa “uz prometnice“. Podignuta nad starim liburnskim grobljem, samo djelomično je “negirala“ i uništila njegovu prostornu strukturu. Jer, liburnskoj fazi ukapanja pripada većina grobova, s dominacijom zgrčenih pokojnika, s prilozima uglavnom od 6. st. pr. Kr. nadalje. Liburnsko ograđivanje grobnih četvrtastih parcela vrstom obzida potvrđuje stanovitu planiranost i monumentalnost i liburnske nekropole iz “starijega“ željeznog doba.
Odjel za kopnenu arheologiju Hrvatskog restauratorskog zavoda proveo je arheološko istraživanje u prizemlju kule „c“ Dvora Veliki Tabor u ljeto 2009. godine. Istraženi su zapadni i istočni dio kule ...do razine sterilnog sloja laporaste zdravice, a središnji je dio zbog statičke sigurnosti kule istražen samo površinski. Istraženi arheološki slojevi pripadali su nekadašnjem otpadnom materijalu koji je uz slojeve sterilne gline bio iskorišten za nasipavanje unutrašnjosti kule pri njezinu niveliranju. Pri dnu istočnog dijela kule pronađen je sloj zapečene zemlje koji je potjecao od strukture defnirane kao ognjište. Taj je sloj radiokarbonskom analizom datiran u vrijeme od druge polovice 13. st. do kraja 14. st. Južno uz ognjište pronađeni su i ostaci nekadašnje drvene palisadne ograde. Glavninu pokretnog arheološkog materijala čine ulomci grube kuhinjske keramike i životinjskih kostiju. Izdvojeno je i nekoliko ulomaka finije stolne keramike koji svjedoče o luksuznijem životu tadašnjeg plemstva. Pokretne nalaze okvirno je moguće datirati od kraja 14. do početka 16. stoljeća.
PDF
