Negacija se, kao jedno od jedinstvenih obilježja ljudskoga jezika, u prirodnim jezicima ostvaruje na niz morfoloških i sintaktičkih načina te prožima sva područja jezičnog proučavanja, a izražava se niječnim riječima. Pod pojmom niječne riječi podrazumijeva se obilježivač rečenične negacije te niječne zamjenice i niječni oblici zamjeničkih pridjeva i priloga, a jezici se tipološki razlikuju po tumačenju rečenica u kojima se niječna zamjenica nalazi u okružju rečenične negacije. U jezicima s dvostrukom negacijom (DN), poput engleskoga, njemačkoga ili nizozemskoga, niječna se zamjenica u okružju rečenične negacije tumači kao dvostruka negacija, odnosno potvrdnost, dok se kod jezika s niječnim slaganjem (NC) sve niječne riječi u okružju rečenične negacije tumače kao jedna značenjska negacija. Pritom treba razlikovati jezike poput hrvatskoga i ostalih slavenskih jezika, koji obavezno provode niječno slaganje, od onih poput španjolskoga ili talijanskoga, koji niječno slaganje provode djelomično, ovisno o položaju niječne riječi u odnosu na zanijekani glagol. Razlika između jezika s dvostrukom negacijom i onih s niječnim slaganjem povod je mnogim raspravama u lingvistici, koje se prije svega tiču značenjske prirode niječnih riječi, te je ujedno i velik izazov u učenju i poučavanju stranoga jezika, osobito u slučajevima kada materinski i strani jezik pripadaju različitim tipovima. U radu se razmatra sustavan pristup poučavanju negacije u hrvatskome kao stranome jeziku iz lingvističke perspektive.