U opširnom uvodnom te u prvom dijelu priloga autor sažeto iznosi suvremeni katolički nauk o »posljednjim stvarima«, tj. o eshatologiji, te o privatnim i javnim objavama, kako bi se bolje moglo shvatili fatimska događanja i poruke u suvremenom kontekstu današnjeg svijeta. Autor misli da privatne objave (one priznate od Crkve) mogu biti velika pomoć u vjeri. U taj kontekst treba staviti i fatimska viđenja i poruke, okolnosti, činjenice i sadržaje, koji se isprepliću s poviješću XX. stoljeća. U središnjem se dijelu govori o samim fatimskim događanjima 1917. godine, tj. o neobičnim viđenjima troje djece koja su vidjela »Gospođu u bijelom«. Budući da je govor o fatimskim ukazanjima koja su imala djeca Lucija, Franjo i Jacinta 13. svibnja 1917. poznat, ovdje se samo ukratko podsjeća na taj događaj. Malim su vidiocima tijekom šest razgovora s Gospom otkrivene i tri »tajne« (viđenja), od kojih je posebno zanimanje i najviše rasprava izazvala, i još izaziva, ona treća. Autor donosi prijevod sadržaja svih triju fatimskih viđenja (»tajni«), a potom iznosi kršćansko razumijevanje i tumačenje eshatološkog stanja koje nazivamo pakao, jer je upravo to, kako autor misli, središnja poruka i sadržaj fatimskih eshatoloških viđenja. U završnom dijelu priloga autor donosi nekoliko današnjih tumačenja i shvaćanja fatimskih događaja, shvaćenih kao »proročki događaji«, s naglaskom na promišljanja i napose nekoliko, po njegovu mišljenju, vrijednih sadržaja koji mogu obogatiti i pripomoći u razumijevanju onoga što se zbilo u Fatimi. Zaključuje da su duhovna tumačenja fatimskih objava i dalje otvorena, odnosno da je fatimska poruka uvijek i neprestano aktualna te da je iz Fatime upućen »ozbiljan signal«, koji se suprotstavlja široko vladajućoj nepromišljenosti i indiferentizmu, a poziv je na ozbiljnost života i povijesti, na odgovornost, pa i na opasnosti koje prijete čovječanstvu.