Djelatnost igara na sreću, kockanja i klađenja u zemljama Europske unije karakteriziraju u pravilu manji ili veći, ali svakako monopolni ili oligopolni sustavi nadzora. Po pitanju regulacije igara na sreću različite zemlje EU imaju različite, prilično neharmonizirane pristupe. Posljednjih petnaestak godina, po zakonodavnoj liberalizaciji od državno-monopolne k tržišnoj regulaciji priređivanja igara na sreću, u Hrvatskoj je vidno eskalirala ponuda, promidžbeni marketing, a time i potražnja igara na sreću, sukladno čemu je značajno porastao i broj ovisnika o igrama na sreću (napose o kockanju i klađenju). Obzirom da je u nas riječ o nedovoljno reguliranom, nezrelom tranzicijskom tržištu igara na sreću u anomičnom društvu, adiktivni potencijal tržišta igara na sreću u nas je izraženiji. Postotak ovisnika o kockanju među pučanstvom veći je u zajednicama s duljom tradicijom kockanja. U državama u kojima je kockanje legalizirano unazad desetak godina, 0,5% pučanstva tvore patološki kockari, a u državama u kojima je kockanje legalizirano već više od dvadeset godina među pučanstvom je do 1,5% patoloških kockara. Socijalni, spolni i dobni profil patoloških kockara u nas, podudara se s onim iz razvijenih zapadnih zemalja: osobe s problemom kockanja u pravilu su zaposleni, mlađi muškarci, sa srednjom stručnom spremom, oženjeni su ili su u ozbiljnim predbračnim vezama, i u pravilu je riječ o osobama s višegodišnjom ovisnošću o klađenju ili kockanju u automat-klubovima.