Život u helenističkom okruženju bio je za prve kršćane pravi izazov. S jedne je strane trebalo respektirati ono što je okruženje smatralo vrlo vrijednim, dok je, s druge strane, ekstremna pozicija naglašavala bezvrijednost helenističkih sadržaja, a umjerena pozicija nastojala uskladiti helenističke i kršćanske sadržaje po načelu “prave upotrebe”. U tom ozračju čuli su se različiti glasovi, od onih koji nisu htjeli vidjeti nikakve veze između staroga i novog, do onih koji su staro počeli shvaćati i interpretirati kao propedeutiku teološkog znanja. Sve te pozicije i nijanse u njima ponuđene su u tekstu navođenjem i interpretiranjem mišljenja mnogobrojnih ranokršćanskih pisaca, poput Klementa Rimskog, Klementa Aleksandrijskog, Justina, Ireneja Lionskog, Tacijana, Tertulijana, Hipolita, Origena, Grgura Čudotvorca, Euzebija iz Cezareje, Pahomija, Bazilija Velikog, Amfilohija iz Ikonije, Jeronima, Augustina, Izidora Seviljskoga, Grgura Velikog itd., ali i mnogih suvremenih autora koji polaze od tih pozicija i utemeljuju vlastite stavove. Autor se u svom istraživanju više koncentrirao na propitkivanje razloga nepostojanja zasebne kršćanske škole, nego što bi dodatno potvrdio već poznatu tezu kako za nju zapravo nije ni bilo posebnog povoda, dijelom zato što su djeca uglavnom odrastala i bila odgajana u krugu roditelja i rodbine, dijelom zato što se i ono što bi se moglo zvati obrazovanjem, a nuđeno je uglavnom odraslima, dobrim dijelom koristilo za duhovni rast, odnosno pripremu za sakramente. Pritom, dakako, nisu izostale dvojbe i rasprave vezane za to koliko naslijeđeni, helenistički sadržaji mogu tome poslužiti ili to priječiti. U tekstu je dotaknuto i pitanje izostanka sustavnog promišljanja odgoja u navozavjetnim spisima kao i problematičnosti obnašanja dužnosti učitelja u ranom kršćanstvu.