Oslanjajući se na klasificiranje uloge intelektualaca, autor se usredotočuje na pitanje kome i za koga intelektualci daju svoj glas. U članku se raspravlja nekoliko kritičnih pitanja: prvo, o pitanju jaza između teoretskog znanja i praktičnih kompetencija, drugo, pojmu javnog intelektualca, treće, o Chomskovoj paradigmi odgovornosti intelektualaca i, četvrto, povijesnoj rezonanci intelektualaca u neoliberalnom konceptu društva. Autor suprotstavlja stavove da je kraj povijesti i kraj ideologije dokrajčio istaknutu ulogu intelektualaca i alternativno gradi svoju tezu o mnogostrukom i višestrukom angažmanu u sferi civilnog društva. Neoliberalni poredak u ovom slučaju zaziva brojne izazove i odgovornosti: priliku za otvaranje novih mogućnosti za uloge intelektualaca u ovom nametnutom tržišno-upravljačkom i posljedično strukturno promijenjenom društvu. Intelektualci bi se u ovom povijesnom trenutku trebali okrenuti od pukih tumača zbilja prema zakonodavcima, kao što to očekuje Zygmunt Bauman.