The topic of this paper is the analysis of a series of nine texts by Ivo Kalinski dedicated to the Dragutin Domjanić Festivity of Kajkavian Children's Poetry, which is held in Sveti Ivan Zelina. The articles were written each year from 1992 to 2003 and published in the book “Anatomija kmice ili Umjetnina teksta – zanos i tjeskoba“ (2004). These are poetological articles in which Kalinski makes various observations about children's poetic texts, from which his starting points will be extracted in order to gain insight into his description and prescription of elementary school children's poetry. As the academic papers predicts, most of the poems thematize the closest environment of children, from family, house and yard, through the landscape, flora and fauna of the homeland, to the opening of themes of work and transience. In this way, nativeness is manifested as the core topos of children's poetry, significant because of the constitution of their identity, and excessively present because of their short and narrow life experience. But while the academic papers do not question children's thematization of the homeland from an aesthetic point of view, Kalinski writes about it and evaluates such works. Although other researchers of children's poetry do not see that there could be any steps beyond the horizon of nativeness, either in terms of content or form, Kalinski challenges the traditional approach here as well. Namely, in a series of examples, he points to the innovation of themes (social, emotional, spiritual) and to original poetic procedures, both in composition and in the lexic that deviates from the traditional props. Kalinski thus argues that in the more successful poems there is a split in both the poetic subject and the art, which leads the poetic creativity of young people in the direction of reflection, and points to a postmodern sensibility. In conclusion, in his texts, Kalinski provides a coherent and consistent poetics of Kajkavian children's poetry, which is based on nativeness, but conscious authors manage to establish an emotional connection between expression and content, which creates authentic texts that move off the beaten and uninteresting paths and affirm the authentic children's voice as a poetic and conceptual novelty. Tema ovog rada je analiza niza od devet tekstova Ive Kalinskog posvećena Smotri dječjega kajkavskoga pjesništva Dragutin Domjanić koja se održava u Svetom Ivanu Zelini, a članci su pisani susljedno iz godine u godinu od 1992. do 2003. te objavljeni u knjizi „Anatomija kmice ili Umjetnina teksta – zanos i tjeskoba“ (2004.). Riječ je o poetološkim zapisima u kojima Kalinski iznosi razna zapažanja o dječjim pjesničkim tekstovima iz kojih će se izlučiti njegova polazišta kako bi se dobio uvid u njegovu deskripciju i preskripciju poezije osnovnoškolaca. Kao što znanstvena literatura i predviđa, većina pjesama tematizira najužu okolinu djece, od obitelji, kuće i dvorišta, preko krajolika, flore i faune zavičaja, do otvaranja tema rada i prolaznosti. Na taj se način zavičajnost očituje kao sržni topos dječje poezije, značajna zbog konstituiranja njihova identiteta, a pretjerano prisutna zbog njihova kratkog i suženog životnog iskustva. No dok znanstvena literatura dječje tematiziranje zavičaja ne propituje s estetskih stajališta, Kalinski progovara i o neizbježnoj klišejiziranosti i recikliranju ustaljenih pjesničkih oblika u dijelu dječjega korpusa. Nadalje, iako drugi istraživači dječje poezije ne vide da bi izvan obzora zavičajnosti, bilo u sadržajnom, bilo u formalnom pogledu, moglo biti nekih iskoraka, Kalinski i tu izaziva uvriježeni pristup. Naime, na nizu primjera ukazuje na inovativnost tema (socijalnih, emocionalnih, duhovnih) te na originalne pjesničke postupke, kako u kompoziciji, tako i u leksiku koji odstupa od tradicionalnog rekvizitarija. Kalinski tako argumentira da se u uspjelijim pjesmama očituje raskol i u pjesničkom subjektu i u umjetninama, koji odvodi pjesničko stvaralaštvo mladih u smjeru misaonosti, a ukazuje na postmoderni senzibilitet. Zaključno, Kalinski daje u svojim tekstovima koherentnu i dosljednu poetiku kajkavskog dječjeg pjesništva koje je utemeljeno u zavičajnosti, ali se kod osviještenih autora uspijeva uspostaviti emocionalna veza između izraza i sadržaja, čime nastaju autentični tekstovi koji silaze s utabanih putova te afirmiraju autentični dječji glas kao pjesnički i idejni novum.