„Kip u javnome prostoru, prostoru ljudske komunikacije, uvijek je sredstvo komunikacije , a kipar je komunikator, posredovatelj. A spomenik, kao kip u javnome prostoru, ljudima prenosi vrijednosti tako da iz sebe samoga snagom umjetničke kreacije priopćava nešto bitno ili važno za život zajednice. Dok je ljudi, ta će potreba postojati, a s njome i kiparska umjetnost, koja tu potrebu najbolje, najljepše i najizravnije „izgovara“, toliko uvjerljivo da je ni jedan drugi način ili oblik komunikacije ne može zamijeniti. Ona to može svojom ljepotom, unutarnjim skladom koji čovjeku progovaraju izravnim i čudesnim govorom kiparskog oblika, oduhovljena tijela, oslanjajući se na jednostavnu istinu o čovjeku kao duhovnom i tjelesnom biću. U toj istini kiparstvo nalazi i crpi svoju snagu i komunikacijsku djelotvornost.“