Svijet prirode te posebno suodnos čovjeka i životinje temeljna je sastavnica Pavičićevih kratkih proza i pripovijesti za djecu koje je objavljivao u periodici te okupio u brojnim svojim zbirkama. U tom smislu, te su proze poticajne za analizu iz motrišta književne animalistike kao relativno nove posthumanističke discipline, koja tek u posljednjim desetljećima postiže afirmaciju. Cilj je rada istražiti na koji su način prikazane neljudske životinje i koja je njihova uloga u odabranim književnim predlošcima. Analizom će se problematizirati i moralno-etička pitanja poput specizma i empatije, a sve to u širem kontekstu hrvatske dječje književnosti te interdisciplinarnih animalističkih spoznaja.