Devetnaesto je stoljeće u Hrvatskoj obilježeno razdijeljenošću zemalja, gospodarskom i kulturnom stagnacijom te mnogim pokušajima odnarođivanja, koji su se uspješno provodili i putem školstva. Tadašnja Rijeka predstavljala je bitno središte mađarskoga gospodarskog interesa, koji je uzrokovao sve izraženije političko posezanje za tim gradom. Njezina suverenost posebno se nastojala narušiti tijekom ere neoapsolutizma, kada se provodila germanizacija svih negermanskih naroda pod vlašću Monarhije. Usto, dio riječkoga građanstva bio je pod utjecajem ideologija nesklonima hrvatskim interesima smatrajući ih opasnima i stranima. Unatoč tome tamošnja gimnazija podarila je mnoge istaknute intelektualce i čuvare narodne stvari. Prvi od njezinih učenika koji je uvidio potrebu borbe za nacionalni duh i prije svega jezik bio je kasniji pjesnik i prvi ban pučanin Ivan Mažuranić (1814. – 1890.). Njegov brat Antun (1805. – 1888.), također riječki gimnazijalac, postaje zagrebačkim profesorom, prvim predavačem hrvatskoga (ilirskoga) jezika i književnosti na hrvatskome (ilirskome) jeziku. Kasnije se vraća kao ravnatelj ustanove gdje se nekoć školovao provodeći pritom svoje preporoditeljske ideje uz početnu podršku ne samo učenika nego i kolega. Najraniji zapisi Ivane Brlić-Mažuranić bilježe njezin posjet Rijeci, uz mnoštvo vrijednih historiografskih podataka. Zahvaljujući kasnije sklopljenim obiteljskim vezama između Brlića i Ružića, u tome se gradu čuvaju knjižnica te spomenička zbirka obitelji Mažuranić, koja u svojemu fundusu pohranjuje knjige i predmete kolosalnoga značenja za nacionalnu kulturu.