U knjizi Arhitektura i disjunkcija Bernard Tschumi (2004) upozorio je na važnu ulogu koju arhitektura i organizacija prostora imaju u stvaranju i ograničavanju osobne i političke slobode građana, a koju on nazva nasiljem arhitekture. Naime, prostor i događaji koji se zbivaju u nekom prostoru međusobno utječu jedni na druge. Opisujući javni prostor kao produkt društvenih sila i kao mjesto koje ima “aktivnu ulogu u stvaranju i reproduciranju društvenih identiteta, kao što i društveni identiteti, značenja i odnosi stvaraju materijalna i simbolička mjesta”, Gill Valentine (2002) razlikuje tri razine prostora: materijalnu, regulatornu i performativnu. U ovom radu propitivat ćemo kako te tri razine prostora korespondiraju s queer zajednicom u gradu Zagrebu. Propitivat ćemo kako se LGBTIQ udruge organiziraju u materijalnom prostoru i koliko ih Grad Zagreb u tome podržava, a kako se bore za svoja prava i slobode u areni regulativnog prostora odnosno javnih politika. Istražit ćemo i kako queer aktivizam mobilizira performativni potencijal prostora kako bi transformirao grad Zagreb iz heteroseksualnog prostora u prostor kulturne različitosti, odnosno prostor koji uključuje nehetero ili queer seksualne identitete.