Imena jednaka polaznim jedinicama na izraznom planu (tj. nastala bez ikakvih formalnih preinaka) u ovom se radu proučavaju iz terminološko-onomastičke i tvorbene perspektive. Uspoređuju se pristupi različitih autora, a pritom se upozorava na terminološku neujednačenost u literaturi. Naglašava se nužnost razlikovanja imenske tvorbe od neimenske tvorbe. Preispitivanjem dosad korištenih termina i njihovih definicija potvrđuje se prikladnost dijela terminā te ustanovljuje potreba za novim terminima koji bi trebali preciznije opisati različite pojave (tvorbene načine) i tako omogućiti isticanje nijansi među njihovim definicijama. Mnogobrojni primjeri iz različitih imenskih kategorija dokazuju plodnost tvorbenih načina temeljenih na izostanku formalnih preinaka u tvorbi iménā te argumentiraju primjenjivost predložene terminologije u onomastici općenito.