U radu se analiziraju fenomen tzv. „preventivne samoobrane“ i njegovo mjesto u međunarodnom pravu. Člankom 51. Povelje Ujedinjenih naroda, samoobrana je predviđena kao jedina iznimka od zabrane jednostrane upotrebe sile, a kao uvjet njezine dopustivosti Povelja predviđa prethodno počinjenje oružanog napada od strane države protiv koje se ona poduzima. U praksi nekih država javlja se, međutim, shvaćanje da je samoobrana dopuštena i uoči nastupanja protupravnog oružanog napada, ukoliko država koja ju poduzima smatra da takav napad predstoji. U radu se analiziraju dva ključna pitanja: prvo, uključuje li zahtjev oružanog napada iz članka 51. Povelje i napad koji je izravno predstojeći i drugo, je li od donošenja Povelje do danas nastalo novo običajno pravo temeljem kojega bi preventivna samoobrana bila dopuštena. U tom smislu, analiziraju se relevantni međunarodnopravni dokumenti i sudska praksa te osobito praksa država i odgovarajući opinio juris.Zaključak je rada da preventivna samoobrana nema uporište niti u Povelji Ujedinjenih naroda, niti u međunarodnom običajnom pravu.