Međuregionalne organizacije, okupljajući u svom članstvu različite teritorijalne jedinice dviju ili više država, pojavile su se posljednjih desetljeća kao novi sudionici međunarodnih odnosa, posebice u Europi. Entiteti poput Europskih grupacija teritorijalne suradnje (u sustavu Europske unije), Grupacija euroregionalne suradnje (u krilu Vijeća Europe), ali i drugih sličnih međuregionalnih organizacija poput Udruženja europskih graničnih regija, Skupštine europskih regija, ili pak euroregija koje nalazimo pod vrlo različitim nazivima („euregije“, „interesne zajednice“, „radne zajednice“ i dr.) svojim sudjelovanjem u međunarodnim odnosima nesumnjivo su našli danas svoje mjesto i u pravnom uređenju tih odnosa. Raznolikost takvih entiteta još je veća pridružimo li im i tzv. hibridne međuregionalne organizacije sastavljene od teritorijalnih jedinica nekih država istodobno sa samim državama u njihovu ravnopravnom članstvu. Takve međuregionalne organizacije kao sudionici pravno uređenih međunarodnih odnosa, približavaju se stjecanju subjektivnih prava i obveza na temelju međunarodnopravnih izvora, tako postupno ostvarujući temeljni element međunarodnopravnog subjektiviteta – međunarodnu pravnu sposobnost. Svrha ovoga rada jest analizirati mjesto i ulogu tih organizacija u suvremenom međunarodnom pravu, u kontekstu procesa nastanka potencijalno nove vrste međunarodnopravnih subjekata. Interregional organizations (IROs) gathering in their membership various sub-State entities of different States have appeared in the recent decades as a new form of institutionalized international cooperation but on the sub-State level. The entities like European Groupings of Territorial Cooperation (EGTCs) and Euroregional Co-operation Groupings (ECGs), Association of European Border Regions (AEBR), Assembly of European Regions (AER), or Euroregions that can be found under different names such as “euregios”, “euregions”, “crossborder” or “transfrontier associations”, “communautés d’intérêts”, “working communities” etc., equally as so-called hybrid or quasi-IROs (QUAIROs), have undoubtedly achieved some of the elements of international legal personality. Some of them conclude treaties with States and IGOs, the others send and receive representatives in their relations with States and IGOs. Starting from the understanding of international personality as primarily a participation of an entity in international legal relations, the presentation analyzes the place and role of these IGO-like entities in contemporary international community having in mind that the subjects of international law appear, exist and die following the meta-juridical logic of functionality in international relations rather than due to a doctrinal “recognition”.