Laboratorijski test sedimentacije eritrocita osniva se na razdvajanju staničnog od plazminog dijela krvi pod utjecajem gravitacije. U sedimentacijskoj cjevčici spontano nastaju agregati eritrocita, koji su odgovorni za sigmoidnu kinetiku sedimentiranja krvi. Energija udruživanja stanica u agregate je očitovanje agregatogenog djelovanja plazminih sastojaka, koji su promjenljivi u patogenetskom tečaju pojedinih bolesti. Budući da se koreliranje promjena sedimentacije eritrocita i bolesti osniva na nespecifičnim učincima raznorodnih molekula, taj test je stoga nespecifična dijagnostička laboratorijska metoda. Ovaj pregledni tekst daje presjek suvremenih spoznaja o zakonitostima i značaju sedimentacije eritrocita. Obradom teorijskofizičkih zakonitosti sedimentiranja, morfologijom i kinetikom stanične sedimentacije tekst analizira eksperimentalne podatke o utjecaju pojedinih čimbenika na sveukupni fenomen. U odsječku patogeneze i kliničkog značaja, složeni doprinosi pojedinih promjena u plazminom i staničnom dijelu krvi su stavljeni u teorijski okvir zakonitosti sedimentiranja. Klinički značaj testa je u njegovoj pretražnoj reaktivnoj širini, dok je diferencijalno-dijagnostička vrijednost neznatna. Promijenjena brzina sedimentacije je zbirni pokazatelj opće sklonosti udruživanja stanica u agregate, i stoga služi kao jednostavni i široko dostupni pokazatelj promjena u krvi. Razvitak specifič­nih dijagnostičkih zahvata nije smanjio uporabu testa upravo zbog tog svojstva.