Svijet je prštav i šaren, zapetljan i surov, lepršav i olovan. Ostavlja dojmove u slikama, u zvukovima, u tišinama, u dodirima, u mirisima, u okusima, u sjećanjima, u ostvarenim snovima i neostvarenim maštarijama. U tom svijetu čovjek nije mehaničko biće savršeno ugođeno za preživljavanje prema zadanim zakonitostima već je mikrokozmos toga svijeta, opremljen impresivnim navigacijskim sustavom, ali i delikatnim instrumentarijem za stvaranje novih predodžbi i koncepata. Tako čovjek doživljava svoj i oživljava bezbrojne druge, drugačije, nepoznate, nevjerojatne svjetove. U odnosu na ostala bića po rođenju dulje nesamostalan, čovjek je razvio alat kojim može mijenjati svijet, bez da se pomakne i pedalj - jezik. Riječi predstavljaju vidljivo i nevidljivo, povezuju se u bedeme i mostove, bole, usrećuju, grade i dokidaju civilizacije. Zahvaljujući jeziku možemo izraziti ono što je u nama i čuti ono što je u drugima. Možemo predočiti, a da ne vidimo i ne doživimo. Zakinut za krila čovjek nije zakinut za let. Neprenosiva je obaveza odraslog čovjeka prenijeti tu spoznaju i vještinu svojim potomcima. Razumijevanje jezika, izražavanje jezikom, mnogoznačnost i raznovrsnost jezika ovisno o uvjetima, željama i namjerama uči se kroz interakcije od najranijih dana života. A baš svaka je situacija prilika za učenje koju je važno ne propustiti.