Novija povijest hermeneutike koja započinje radovima njemačkog teologa F. Schleiermachera svoj vrhunac, pod utjecajem egzistencijalističke filozofije, doživljava krajem 19. st. i početkom 20. st. posebice među protestantskim liberalnim teolozima pri pokušaju demitologizacije svetopisamskih tekstova. Ti su pokušaji odveli u svojevrsni redukcionizam, ali su ipak ostavili za sobom složena hermeneutička pitanja, posebice pitanja o mitu. Narav se mita osvijetlila iz perspektive psihologije (Freud i Jung), antropologije te posebice književnoteorijskog promišljanja modernog i postmodemog romana u kojima je očita sklonost mitu i tzv. mitskoj svijesti, mitskom mišljenju. Uvidjevši da je mit i mitsko mišljenje naprosto antropološka konstanta, došlo se do zaključka da je bultmannovska demitologizacija pogrešna ne samo stoga što odvodi u redukcionizam već stoga što je mit i mitsko mišljenje datost u kojoj čovjek naprosto živi te da se mitovi pojavljuju tamo gdje se na njih nije ni pomišljalo. Istinska se »demitologizacija« događa pri nasljedovanju.