U ovom članku analiziram trenutni položaj i antropologizaciju mađarske etnografije u Rumunjskoj. Jedna od namjera članka jest prikazati vezu između etnografije i njezina naslijeđa te ukazati na rezultate tog naslijeđa. U tu ću svrhu prikazati glavne značajke povijesti etnografije, upozoravajući pritom na politička i ideološka opredjeljenja discipline, te se dotaknuti njezina statusa u manjinskim kulturama gdje se etnografija promatra kao način očuvanja identiteta. Etnografije istočnoeuropskih naroda imale su važnu ulogu u procesu stvaranja nacija i taj aspekt – koji postaje još naglašeniji u manjinskim kulturama – bio je glavna značajka i mađarske etnografije. U vezi s time je i nepostojanje institucijske potpore odredilo snagu amaterskog pokreta među članovima mađarske manjine u Rumunjskoj. Druga namjera ovog članka jest predstaviti stanje današnje etnografije koja je profesionalizirana i antropologizirana i koja se time udaljila od amaterskog pokreta. Kako bih podrobnije objasnila taj proces, kratko ću govoriti o etnografskom obrazovanju tijekom Drugoga svjetskog rata i razdoblja komunizma. Osim analiziranja posljedica kratkog postojanja etnografskog odsjeka u razdoblju između 1940. i 1947. godine, kada je jedna generacija diplomirala etnografiju, pokušat ću analizirati i situaciju u razdoblju komunizma kada se etnografsko znanje prenosilo kao dio studija literature i lingvistike. Tu posebno naglašavam stvaranje nove generacije u 1980-ima kada su nove ideje sa Sveučilišta u Cluju utjecale na znanstveni život ovog područja. Po mojem mišljenju, prianjanje etnografije uz humanističke znanosti imalo je odlučujuću ulogu za mađarsku etnografiju u Rumunjskoj: generacija nastavnika koji su počeli predavati odmah nakon revolucije 1990-ih, diplomirali su na istome odsjeku za literaturu i lingvistiku u Cluju na kojem su slušali neke teme iz etnografije, a širi im je interes za etnografiju bio svojevrstan hobi. U sklopu toga analiziram i procese koji su se dogodili tijekom 1990-ih i tijekom kojih je etnografija prerasla iz B predmeta u nezavisan odsjek. Također promatram razliku između profesionalnih sklonosti mađarskih etnografa u Cluju u odnosu na obnavljajuću ulogu antropologije. Tvrdim da u nekim slučajevima etnografi zadržavaju staru tradiciju etnografije, a u drugima primjenjuju rezultate antropologije: obrasci mobilnosti, na primjer, tipično su etnografski, ali teorije dolaze iz antropologije. Naposljetku, u odnosu na sve navedeno, zaključujem da etnografi nemaju moć utjecati na javno mišljenje, mediji doživljavaju etnografiju na klasičan način pa je stoga ovaj antropološki obrat važan samo za akademsku zajednicu.