Na temelju izvornih dokumenata arhiva u Požegi te opisa suvremenika (Piller-Mitterpacher – 18 st., K. Adžić – 19. st., I. Čakalić – 20. st.) te ankete iz 80- ih godina 20. st. autor sustavno opisuje zadruge te uzroke njihova raspadanja koncem 19. i na početku 20. st. Taj je proces počeo ukidanjem feudalnih odnosa 1848., a završio 1918., kada su gotovo sve zadruge nestale. Težište je stavljeno na promjene u robno-novčanim odnosima građanskog društva te na potajne diobe zadruga koje se nisu provodile u zemljišnim knjigama, što je izazivalo teškoće u plaćanju poreza, sudskom uredovanju, velikim troškovima i uopće u siromašenju sela. Na koncu pokazuje kako su se prema zadrugama i njihovim nekretninama negativno odnosile socijalističke vlasti nakon 1945., koje su njihovom likvidacijom nastojale stvoriti plodno tlo za osnivanje seljačkih radnih zadruga, koje su bile kopije sovjetskog kolhoznog sustava u kolektivizaciji poljoprivrede.