Staro monaštvo, bilo na Istoku ili Zapadu potječe iz istog izvora, nadahnjuje se istim Evanđeljem, koje je uvijek prihvaćano kao glavna norma života. Glavna karakteristika koja zbližava dvije tradicije, istočno monaštvo i rano franjevaštvo, jest upravo to temeljno zajedničko poimanje biti redovničkog života. Klasični tekstovi monaške literature i duboko uvjerenje utemeljitelja monaškog pokreta poima ovaj način života jednostavno kao život po Evanđelju, ne odvajajući ga u tom smislu od redovitoga kršćanskog života. Sv. Franjo i rano franjevaštvo ima istu koncepciju redovništva, na koju se poziva i Anđeo Klarenski i u svojim djelima konstantno upućuje na tu bitnu zajedničku crtu redovništva na Istoku i Zapadu. Na Zapadu se redovništvo fragmentiralo u mnoštvo oblika koji se onda tumače kao posebne karizme, riskirajući da bit redovničkog života zamijeni određenom funkcionalnošću na socijalnom području, što je napravilo “neprirodno” razlikovanje kontemplativnog od aktivnog redovništva. Vraćanje zajedničkim korijenima može pomoći i jednoj i drugoj tradiciji da se fokusiraju na bitno u redovničkom životu i tako ostvare svoje poslanje: u svim vremenima i mjestima biti ljudima podsjetnik na Boga.