Institucionalizacija djece tijekom čitavog 20. stoljeća dominantan je oblik skrbi za djecu na području Republike Hrvatske i Europe. U radu se razmatraju glavni razlozi, koji su često povezani i višestruki i ishodi institucionalizacije djece bez odgovarajuće roditeljske skrbi, kao i proces deinstitucionalizacije. Premda je svrha institucionalizacije bila zaštita djece i mladih, institucionalni uvjeti nisu pogodovali svestranom razvoju njegovih korisnika. Štoviše, u institucijama krše se prava djece već samim smještajem u instituciju, a potom i načinom života i kulturom institucije. Suočeni s lošim ishodima razvoja djece koja su smještena u institucije, zapadna Europa već 50-ih godina 20. stoljeća počinje s traženjem i razvijanjem alternativnih oblika skrbi. Taj proces poznat je pod nazivom deinstitucionalizacija. On počiva na paradigmi dječjih prava. Svako dijete ima pravo živjeti u obitelji te mu kao stranka Konvencije o pravima djeteta, država treba osigurati život u okruženju obiteljskog tipa. Okvir za provedbu procesa deinstitucionalizacije na razini pojedine institucije čine doneseni strateški i operativni planovi. Temeljem tih dokumenata započet je proces deinstitucionalizacije koji obuhvaća, zbrinjavanje djece koja su u institucijama i njihovo premještanje u neinstitucionalne uvjete, razvijanje novih usluga u zajednici namijenjenih obiteljima koje će prevenirati izdvajanje djece iz obitelji, te osiguravanje adekvatnog tretmana za djecu kojoj je ipak nužan period boravka izvan vlastite obitelji.