Pojava prijetnji modernog doba, kao što su terorizam ili oružje za masovno uništenje, dovela je do preispitivanja tradicionalnog shvaćanja „neposredno predstojećeg napada“, kao preduvjeta poduzimanja samoobrane. Shvaćanje „neposrednosti“ kao vremenske kategorije došlo je u pitanje upravo zbog nepredvidive naravi novih prijetnji i nemogućnosti utvrđenja točnog trenutka u kojemu će se one ostvariti. Uslijed toga, kod dijela država i pravnih pisaca koncept „neposrednosti“ doživio je reinterpretaciju, na način da se neposrednost više ne poima kao isključivo vremenska komponenta samoobrane, već se pri njenom utvrđenju uzima u obzir niz različitih faktora. U radu se raspravlja o tome jesu li prijetnje novog doba zaista utjecale na promjenu sadržaja zahtjeva „neposrednosti“ samoobrane te na koji način bi takva promjena utjecala na pravo države na samoobranu. An emergence of modern threats, such as terrorism or weapons of mass destruction, has led to the reexamining of the traditional understanding of an „imminent attack“, as a precondition of a lawful self-defence. Understanding of “imminence“ as a temporal category has come under scrutiny due to the unpredictable character of modern threats and the impossibility of determining the exact moment in which they will materialize. This has led to redefining „imminence“ by some scholars and states. Imminence is thus not perceived as an exclusively temporal category, but is being assessed with regard to different factors. This paper deals with the impact of new security threats on the notion of “imminence” and discusses whether the meaning of “imminence” has been changed and, if yes, how that influences the states’ right to self-defence.