Tema ovog rada su dvije epizode iz Kljakovićeva života. Prva se odnosi na njegovu tzv. “jugoslavensku” fazu (1910.-1918.), kada je, zahvaćen idejom jugoslavenskog nacionalizma, boravio i radio u Srbiji, uvjeren da se hrvatsko pitanje može najlakše riješiti povezivanjem sa Srbima. Radi se o najslabije istraženom razdoblju Kljakovićeva života. Iako je on sam pisao otvoreno o svojem prihvaćanju jugoslavenskih ideja, koje je potom i napustio, to nije spriječilo pojedince da, u pravilu bez navođenja izvora, iznesu tvrdnje kojima su krivo protumačili Kljakovićevu prošlost i time zbunili javnost. Druga epizoda je dosad nikada neproučavani odnos Joze Kljakovića i uredništva poznatog časopisa Hrvatska revija, tj. njezinog glavnog urednika Vinka Nikolića. Iako su oni sve do 1963. plodno surađivali i bili u gotovo prijateljskom odnosu, spomenute su godine njihovi odnosi pogoršani zbog članka “Hrvati na II. vatikanskom koncilu” objavljenog pod pseudonimom. Članak su vrlo oštro osudili Mirko Živković, braća Josip i Stjepan Torbar i J. Kljaković, kojima su anonimni autori uputili oštar i poduži protuodgovor. Sve se pretvorilo u oštru polemiku, popraćenu međusobnim optužbama, pa i uvredama, što je rezultiralo produbljivanjem sukoba između Kljakovića i V. Nikolića, te Krunoslava Draganovića, kojeg je Kljaković zajedno sa svećenikom Ivanom Tomasom smatrao autorom spornog teksta, ili barem njegovim mentorom. Polemike su okončane prekidom suradnje Kljakovića i Hrvatske revije.