Teorija intelektualnog kapitala proizašla je uglavnom iz analiza i zapažanja u poslovnom sektoru na temelju rastuće važnosti intelektualnog kapitala kao proizvodnog čimbenika i na njegovom doprinosu stvaranju vrijednosti i konkurentskih prednosti. Važnost upravljanja intelektualnim kapitalom je, također, prepoznata u javnim organizacijama, iako teorija otkriva razlike u primjeni na javni sektor i u ovom je okruženju manje razvijena. Naime, većina metodologija za upravljanje intelektualnim kapitalom razvijeno je u poslovnom području, a istraživanja na razini javnog sektora nisu dobila istu pozornost. Iz dosadašnjih istraživanja proizlazi da, iako postoje neke studije koje analiziraju upravljanje intelektualnim kapitalom u javnom sektoru, mali je broj studija koje sugeriraju metodologije specifične za ovaj sektor. Stoga se u ovom članku analiziraju glavni aspekti primjenjivosti teorije intelektualnog kapitala na javni sektor i predlaže se taksonomija nematerijalne imovine prikladna za ovaj sektor kritičkim osvrtom na glavne doprinose u literaturi. Analiza je omogućila pronalazak nekoliko argumenata koji opravdavaju primjenu teorije u javnom sektoru. Također, omogućila je i prijedlog klasifikacije intelektualnog kapitala na temelju nematerijalne imovine koja se smatra relevantnom za javni sektor, odnosno, niz sljedećih kategorija: ljudski kapital, strukturni kapital, relacijski kapital, kapital usluga i kapital javnih obveza.