Boljševizacija pretpostavlja pretvaranje masovne partije (kakve su bile one radničke ili socijalističke) u kadrovsku partiju. Kako je cilj osvajanje vlasti putem nasilnog prevrata ona preuzima konspirativne metode djelovanja i organizaciju u ćelijama. Uspješna infiltracija vojske bila je vjerojatno glavni faktor uspjeha boljševika u Oktobarskoj revoluciji. Kako je Oktobar bio jedini raspoloživi primjer komunističkog prevrata (što je i ostao do španjolskog rata, odnosno gerilskih pokreta Balkana i istočne Azije 1940ih) partije koje su ušle u Internacionalu ne samo da su podvrgnute strogo hijerarhijskoj disciplini iz Moskve nego su morale primjeniti u praksi rješenja Lenjinove RKP(b). Vojni komiteti, razvoj defanzivnih obavještajnih organa, vrbovanje pobočnika u protivničkom taboru (prije svega u policiji, sudstvu i vojsci) predstavljaju prioritena područja djelovanja komunista. Vrlo su važni ilegalci, ljudi s lažnim biografijama (tzv. “legendama”) koje ostali komunisti pokrivaju i štite u svojim firmama i stanovima. Isto tako postaju važna pogranična mjesta, kontrole te sustav transporta napose brodskog i lučkog te željezničkog. Luke postaju pogotovu važne točke jer se brodovima prenosi iz udaljenih krajeva ljude, dokumente, oružje itd. Za Italiju su to Genova za veze s Francuskom i Trst i Rijeka za veze s Balkanom i Turskom, odnosno Sovjetskim Savezom preko Crnog Mora. U prvoj su fazi tri glavne luke, Solun (anektirala Grčka 1913.), Trst (Italija 1919.) i Rijeka (Italija 1924.) sačuvale posebni status jedna pod bugarskim, druga pod bečkim, a treća pod budimpeštanskim partijskim vrhovništvom koji je sad ostvarivao preko organa Kominterne. Julijska Krajina tako postaje nevralgična točka radi svojeg položaja i nutranje situacije. Blizu je Beču s kojom je vezu i povijesne spone a nalazi se na tromeđi Austrije, Jugoslavije i Italije. U pokrajini su nacionalna trvenja između slavenskih manjina koje je Italija pripojila Rapalskim ugovorom 1920. Val represije koji pogađa talijansku partiju nakon Mussolinijevog prevrata tjera komuniste u egzil prema Parizu, Beču, Berlinu odnosno Sovjetskom Savezu. U Beču su se u međuvremenu sjatili i razni balkanski revolucionari od slovenskih austromarksista, hrvatskih nacionalista do bugarskih prevratnika prebjeglih nakon puča 1923. Krovnu organizaciju pruža Balkanska Federacija u čiji će se rad uključiti i komunisti Julijske Krajine. Prema projektu cijeli bi se prostor spojio u federaciju ustrojenu po uzoru na Sovjetski Savez što bi uz klasna riješilo i nacionalna pitanja. Prelazak na kadrovsku partiju i na konspirativne metode djelovanja ojačao je utjecaj nekih manjina u samoj organizaciji, u prvoj fazi Židova radi njihovih razgranatih međunarodnih veza i primorskih Slovenaca unutar KPI, te Makedonaca unutar Bugarske radničke partije. Tako su tršćanske i solunske grupe i revolucionarne organizacije ostvarile natprosječnu zastupljenost u partijskim aparatima koju će se zadržati do Staljinovog pritiska na Kominternu nakon 1928. Naime ono što se činilo dobro za svjetsku revoluciju nije nužno koristilo i za izgradnju sovjetske države i upravo će to presuditi projektu Balkanske Federacije.