Osnovni je cilj ovoga rada istražiti ulogu grafomotorike u kontekstu početne spremnosti djece za školu, u razvoju njihovih kasnijih intelektualnih sposobnosti. Deset generacija učenika (n=708) testirano je prilikom upisa Testom spremnosti za školu. Isti su učenici ponovo ispitani nakon četiri godine, kada su pohađali peti razred, testom intelektualnih sposobnosti KI-4. Oba faktora spremnosti za školu (grafomotorika i rezoniranje) značajni su prediktori kasnijih intelektualnih sposobnosti, pri čemu složenija mjera grafomotorike pojedinačno najviše doprinosi objašnjenju individualnih razlika u intelektualnim sposobnostima. Podatci o grafomotornim sposobnostima djece mogu se koristiti ne samo jednokratno kao kriterij pri upisu, već i dugoročno s ciljem praćenja i pružanja podrške učenicima nižih sposobnosti.