Migracijske politike razvijenih europskih zemalja od sredine sedamdesetih godina 20. stoljeća počivale su na pretpostavci da je kontrola imigracije moguća. Iz više razloga, o kojima se u radu raspravlja, one će se pokazati neuspješnima. Rezultat je bio povećan ukupni broj stranaca te promijenjen sastav imigrantskih zajednica u korist uzdržavanih članova obitelji. Tijekom osamdesetih migracijske politike kako europskih, tako i tradicionalno imigracijskih zemalja sve više konvergiraju, usmjerujući se na sprečavanje ilegalnih imigracijskih tokova, na upravljanje izbjegličkim kretanjima te uravnoteženje radnih migracija s obiteljskima. Prekretnica u migracijskim politikama zapadnoeuropskih država primitka u smjeru »harmonizacije« začeta je Šengenskim sporazumom (1985) o postupnom ukidanju kontrole na međusobnim granicama potpisnica (Francuska, Njemačka i zemlje Beneluxa). Strah od najezde istočnoeuropljana nakon sloma socijalizma 1989. dao je daljnji snažan poticaj harmonizaciji migracijskih politika u nastajućoj Europskoj uniji. Za razliku od migracijske kontrole, integracija imigranata dosad je praktički ostala zabran nacionalne države. U nastavku teksta daje se pregled migracijskih reformi u pojedinim zemljama članicama EU, kao i multilateralnog djelovanja. Post-1989. migracijski režim u Europi ima četiri glavna obilježja: 1) proširenje agende; 2) naglasak na zajedničkom djelovanju; 3) defanzivnost; 4) konfuzija i preopterećenost. Dok se EU nastoji zaštititi od nepoželjne vanjske imigracije, dalje teče proces regionalne integracije »brisanjem« međusobnih granica.