Ovaj rad uključuje slučaj Slovenije u široko područje studija o istraživačkom novinarstvu koje postoje svuda na svijetu. Istražuje kako se istraživačko novinarstvo razvilo u Sloveniji od kraja osamdesetih godina i pokušava utvrditi jesu li zaključci o nestanku kvalitetnog istraživačkog novinarstva još uvijek važeći. Kritična analiza diskursa informativnih članaka koji pokrivaju tri institucionalna skandala prikazana u dnevnim novinama Dnevnik u 2008. godini, pokazala je da su novinari izvještavali o važnim temama, ali da su o temama pisali na poluistraživački novinarski način, za koji je karakteristično da u jednoj ili više faza procesa produkcije vijesti, novinari ne udovoljavaju svim kriterijima koji su potrebni da bi se njihov rad svrstao pod istraživačko novinarstvo. Najčešće otkrivanje skandala nije rezultat istraživačkog novinarstva, jer novinari najčešće započinju istraživati tek kada su službeni izvori već otkrili skandal. U slučaju kada su novinari otkrili skandal samostalno, daljnje faze produkcije vijesti postale su problematične. U studiji slučaja skandala Meta Rupel otkriveno je da je slika istraživačkog novinarstva uglavnom uspostavljena na temeljima tajnih izvora koji su korišteni bez čvrstih dokaza, dok se većina izvještaja temeljila na lako dostupnim službenim izvorima. Unatoč malom broju istraživačkih članaka, ove priče ne mogu se odbaciti kao pseudoistraživačke ili senzacionalističke, jer su pridonijele javnom mnijenju. Razlozi ovakvog poluistraživačkog novinarstva leže u ekonomskim i političkim utjecajima, kao i u organizacijskim ograničenjima unutar medija i uobičajene novinarske rutine.