Jezik je prirodni komunikacijski sustav. Govor je jezik u akciji, optimalna zvučna komunikacija. Prve tri godine života najintenzivnije su za jezično-govorni razvoj djeteta. Različite su teorije i metodološki pristupi pokušali objasniti spomenuti razvoj: biheviorizam, nativizam, kognitivizam, pragmatizam. Budući da nijedna teorija nije potpuno objasnila tu pojavu, treba je objašnjavati multidisciplinarno. Na jezičnu kompetenciju djece i jezično-govorni razvoj utječu različiti čimbenici: urođene sposobnosti, razvijen govorni i slušni aparat, društveno okruženje (interakcija s odraslima i vršnjacima), mediji, dječja samoaktivnost. U intelektualno poticajnoj i emocionalno zdravoj sredini, u ozračju razumijevanja i ljubavi, dijete će uspješno razvijati svoje potencijale. U radu se nabrajaju fonološke, morfološke, sintaktičke i leksičke značajke tipičnoga djetetova jezično-govornog razvoja. Svako dijete međutim slijedi svoj put. Ne ovlada li kojom vještinom u određenom dobnom rasponu, ne znači da ima kakav poremećaj. Komunikacija djeteta s okolinom počinje već u majčinoj utrobi – dijete čuje zvučni podražaj i odgovara kretanjem. Prva djetetova vokalna komunikacija plač je nakon rođenja. Predškolsko dijete, svladavajući govor, prolazi kroz dvije faze – predjezičnu i jezičnu fazu. Da bi dijete lakše usvojilo govor, važno je stvarati različite komunikacijske situacije. Djeca koja vokalno komuniciraju i koju odrasli više potiču na razgovor pokazuju višu razinu jezičnoga razvoja. Smanjena učestalost spomenutoga komunikacijskog čina može rezultirati djetetovim zaostajanjem u razvoju. Mediji također igraju važnu ulogu u poticanju jezično-govornog razvoja djece. Kvalitetni crtani filmovi, televizijske emisije, videoigre i računalne igre mogu prenositi znanja i pozitivno djelovati na razvoj dječje komunikacijske kompetencije. Odrasli trebaju biti dječji sugovornici: pitači, slušatelji, poticatelji dječjih jezičnih mogućnosti. Kada su roditelji i odgojitelji više partneri, a manje autoriteti, djeca dulje i više uživaju u interakciji. Djecu treba motivirati na razmišljanje i razgovor o različitim temama, da postavljaju pitanja i pronalaze odgovore, treba ih hrabriti da govore o sebi i drugima, igrati se s njima. Kroz igru predškolsko dijete najprirodnije spoznaje svijet. Igra motivira izražavanje misli i osjećaja, divergentno mišljenje, razvija jezične sposobnosti, stvara svijest o mogućnostima jezika (dijete shvaća npr. da jezikom može izraziti svoje mišljenje, razumjeti drugoga, suosjećati s drugima). Igra pruža zadovoljstvo, omogućuje komunikaciju i socijalizaciju, tj. interakciju s odraslima i vršnjacima. Dijete se u igri može osloboditi negativnih iskustava njihovim ponavljanjem. Rad donosi i izbor igara korisnih za poticanje djetetovih sposobnosti slušanja, govorenja, čitanja i pisanja.