ovom radu autorice analiziraju pravo na slobodu izražavanja kao jedno od temeljnih ljudskih prava, važno kako za razvoj slobodnih pojedinaca tako i za svaki demokratski sustav. No, imajući u vidu kako to pravo nije apsolutno, autorice nastoje odrediti njegove granice posebice s obzirom na govor mržnje, koji se u europskom pravnom prostoru načelno ne smatra zaštićenim pravom na slobodu izražavanja. Ta je tematika posljednjih godina vrlo aktualna u Republici Hrvatskoj uslijed relativno čestih izjava koje javnost percipira kao potencijalan govor mržnje te razmjerno malog broja kaznenih postupaka. Nakon uvodnog pregleda relevantnih međunarodnih izvora, autorice se fokusiraju na hrvatsko zakonodavstvo i sudsku prasku nastojeći ocijeniti postoji li stvarni problem i leži li on u neadekvatnom pravnom okviru ili u neustaljenoj sudskoj praksi. Na temelju analize presuda Europskog suda za ljudska prava i identifi ciranih problema, autorice daju svoje preporuke de lege ferenda i neke smjernice za rad na budućim predmetima.