Neki od ostavljenih, rastavljenih i razvedenih vjernika dvoje o valjanosti svoje ženidbe ili su uvjereni u njezinu ništavost. Za takve slučajeve kanonsko pravo predviđa parnicu za proglašenje ...ništavosti ženidbe (kann. 1671 – 1691). Papa Franjo proveo je 2015. godine reformu kanonskoga postupka za parnice proglašenja ništavosti ženidbe. Tema »ništavost ženidbe« u ovom radu promatra se u svjetlu posinodalne apostolske pobudnice pape Franje
Amoris laetitia
iz 2016. godine. U broju 244 pobudnice temi ništavosti ženidbe pristupa se pod provedbenim vidom nedavne reforme kanonskoga postupka, posebno glede potrebe provođenja »posebnoga razlučivanja« bračnih situacija u predprocesnoj ili pastoralnoj istrazi radi pripreme parnice.
Some of the abandoned, separated, and divorced believers doubt the validity of their marriage or are convinced of its nullity. For them, canon law provides cases to declare the nullity of marriage (Can. 1671 – 1691). In 2015, Pope Francis reformed the canonical procedure for cases to declare the nullity of marriage. The topic of »the nullity of marriage« in this paper is discussed in the light of the post-synodal apostolic exhortation of Pope Francis
Amoris Laetitia
from 2016. Under number 244 of the exhortation, the topic of the nullity of marriage is approached in view of the recent reform of the canonical procedure, especially re-garding the need for »special discernment« of matrimonial situations in pre-process or pastoral inquiry in the preparation for a case.
Autor tumači pravni pojam nadoknade štete u kanonskom uređenju. Pravni pojam nadoknade štete ogleda se u ostvarivanju pravednosti koju kanonsko uređenje slijedi. Taj pojam poprima precizne konotacije ...ponajprije s obzirom na vidove odgovornosti koje vjernike uvode u međusubjektivne odnose. Obveza nadoknada štete nepravedno učinjene namjerno ili iz nemara načelo je naravnog prava, koje ima potvrdu u svim civilnim zakonodavstvima. U hrvatskome pravnom uređenju potvrda načela nalazi se u Zakonu o obveznim odnosima (usp. čl. 1045, st. 1). Načelo obveze nadoknade štete u važećem Zakoniku kanonskoga prava određeno je u kan. 128: »Tko god drugome nezakonito nanese štetu pravnim činom, dapače i svakim drugim činom učinjenim namjerno ili iz nemarnosti, obvezan je nadoknaditi štetu.« Opće načelo obveze nadoknade štete potvrđeno je u više kanona važećeg Zakonika (npr. kann. 57, § 3; 982; 1062; 1281, § 1; 1289; 1347; 1389, § 2; 1457, §§ 1–2; 1515; 1521; 1649, § 1, 4°; 1729, § 1 itd.). Za utvrđivanje nepravedno nanesene štete kanonsko pravo predviđa više mehanizama za ostvarivanje prava na nadoknadu štete, odnosno različite modalitete postupanja: nagodbu ili pomirenje ili pak suđenje izbranih sudaca (usp. kann. 1713–1716); parnično suđenje: redoviti ili usmeni postupak (usp. kann. 1501–1670); kazneni postupak (usp. kann. 1718, § 4; 1729–1731); upravni utok na Vrhovni sud Apostolske signature (usp. PB, čl. 123, § 2; LPSA, čl. 34, § 2).
Some of the abandoned, separated, and divorced believers doubt the validity of their marriage or are convinced of its nullity. For them, canon law provides cases to declare the nullity of marriage ...(Can. 1671 – 1691). In 2015, Pope Francis reformed the canonical procedure for cases to declare the nullity of marriage. The topic of »the nullity of marriage« in this paper is discussed in the light of the post-synodal apostolic exhortation of Pope Francis Amoris Laetitia from 2016. Under number 244 of the exhortation, the topic of the nullity of marriage is approached in view of the recent reform of the canonical procedure, especially regarding the need for »special discernment« of matrimonial situations in pre-process or pastoral inquiry in the preparation for a case.
Autor u radu prikazuje zadaće zbora savjetnika u pružanju pomoći dijecezanskom biskupu u materiji upravljanja crkvenim dobrima biskupije i javnih pravnih osoba koje su podložne dijecezanskom biskupu. ...Dijecezanski biskup raspolaže širokom vlašću u vršenju svoje službe (usp. kann. 381; 391–393). Ipak, za neke čine koji imaju određenu važnost za biskupiju ili javne pravne osobe koje su mu podložne ima obvezu savjetovanja s nekim posebnim tijelima ili osobama, a u nekim slučajevima mora imati i njihov izričit pristanak. Prema općem kanonskom pravu dva su tijela sudjelovanja, suradnje i suodgovornosti na biskupijskoj razini sa zadaćom pomaganja dijecezanskom biskupu u upravljanju crkvenim dobrima: ekonomsko vijeće (usp. kann. 492–494) i zbor savjetnika (usp. kan. 502). U upravljanju dobrima biskupije i javnih pravnih osoba koje su dijecezanskom biskupu podložne, zadaće zbora savjetnika vidljive su u obvezi izražavanja vlastitoga pristanka i u obvezi izražavanja vlastitoga savjeta (mišljenja). Prema općem pravu dijecezanski biskup treba tražiti pristanak zbora savjetnika da bi mogao izvršiti ili dopustiti određene čine izvanrednog upravljanja i otuđenja (usp. kann. 1277; 1292, §§ 1 i 4; 1295; 1297), a savjetovati se treba za obavljanje poslova upravljanja koji su s obzirom na gospodarsko stanje biskupije od veće važnosti (usp. kan. 1277), bilo da je riječ o poslovima od općega značenja bilo da je riječ o pojedinačnim slučajevima, te za imenovanje i uklanjanje ekonoma biskupije za vrijeme njegove službe (usp. kan. 494, §§ 1–2). Obveza pristanka pravno veže dijecezanskog biskupa, odnosno on ne može, zbog same »valjanosti« čina, djelovati protiv mišljenja formuliranog i izraženog u skladu s kanonskim propisima. Budući da savjet (mišljenje) nema obvezujući karakter, dijecezanski biskup može od njega i odstupiti, ako prosudi da je to prijeko potrebno. Traženje pristanka i savjeta zbora savjetnika nije samo razlog razboritosti, odnosno kako bi se izbjeglo da dijecezanski biskup ili upravitelj sam djeluje i počini pogreške (štetu) i opasne samovolje, nego i zbog mnogo uzvišenijih razloga, tj. da dijecezanski biskup osigura stvarnu suradnju osobâ koje ovise o njemu, prema kanonskom načelu zajedništva, sudjelovanja, odgovornosti i suodgovornosti.
Predmet istraživanja odnosi se na priopćenje sudskih spisa u parnici proglašenja ništavosti ženidbe nakon reforme kanonskog postupka što ju je proveo papa Franjo 2015. godine. Sudski spis je pisani ...akt suda kojim sud odlučuje o predmetu postupka, odgovara na podnesak stranke, određuje, prekida ili završava neku službenu radnju, obavlja službeno dopisivanje sa strankama ili drugim tijelima (npr. bilješka, poziv, odluka, potvrda, prijedlog, suglasnost, zapisnik, stručno mišljenje, presuda, priopćenje, zahtjev za prikupljanje isprava po službenoj dužnosti i dr.). S obzirom na načine priopćenja sudskih spisa, zakonodavac u Zakoniku iz 1983. godine određuje: »Priopćenje poziva, odluka, presuda i drugih sudskih spisa treba da se obavlja poštom ili na drugi veoma siguran način, uz obdržavanje odredaba donesenih krajevnim zakonom.« (kan. 1509, § 1). Ista odredba ponavlja se u članku 130, § 1 Upute Dostojanstvo ženidbe koju treba obdržavati na biskupijskim i međubiskupijskim sudovima u vođenju parnica ništavosti ženidbe iz 2005. godine. Nakon provedene reforme kanonskog postupka 2015. godine kojom je, između ostaloga, došlo do tzv. »proširenja mjerodavnosti ženidbenih sudova« za parnice koje nisu pridržane Apostolskoj Stolici (usp. kan. 1672, 2o) te fenomena migracija i emigracija u Europi i svijetu, priopćenje sudskih spisa u sudskoj praksi nailazi na određene poteškoće koje ne pridonose bržem postupku (usp. MIDI, Uvod). Autori u radu, u svjetlu općeg kanonskog prava i krajevnog prava Crkve u Hrvatskoj, promišljaju o načinima dostave sudskih spisa u parnici proglašenja ništavosti ženidbe. Poseban naglasak stavlja se na izazov donošenja krajevnog prava o sigurnim načinima priopćenja sudskih spisa koji mogu pridonijeti bržem postupku.
Autori u radu komentiraju kanonsko‑pravne novine i praktične učinke koji su nastupili objavljivanjem apostolskog pisma Misericordia et misera, u kojem je papa Franjo donio odrednicu da podjeljuje, od ...sada nadalje, svim svećenicima, snagom njihove službe, ovlast odrješenja onih koji su počinili grijeh pobačaja (usp. MeM 12). Tom je odrednicom promijenjen dosadašnji način podjeljivanja te ovlasti. Sve do početka Izvanrednog jubileja Božjeg milosrđa 8. prosinca 2015. godine ovlast za odrješenje od grijeha pobačaja, odnosno cenzure izopćenja unaprijed izrečenog zbog izvršenog pobačaja, dijecezanski biskupi davali su svećenicima po službi što su je obnašali ili po pravu ili dopuštenjem. Od početka godine Izvanrednog jubileja Božjeg milosrđa papa Franjo je, kao vrhovni pastir opće Crkve, tu ovlast dao svim svećenicima najprije samo tijekom Godine milosrđa, a nakon završetka Izvanrednog jubileja Božjeg milosrđa 20. studenoga 2016. godine apostolskim pismom Misericordia et misera tu je ovlast svim svećenicima podijelio na neodređeni rok (usp. MeM 12). Riječ je o ovlasti što je ispovjednik može vršiti samo na unutarsakramentalnom sudištu. Kanonsko‑pravne novine i praktični učinci odrednice očituju se u subjektu koji daje tu ovlast, a to je odsad rimski prvosvećenik kao vrhovni poglavar Katoličke crkve (usp. kan. 331), stoga dijecezanski biskupi više tu ovlast ne moraju posebno povjeravati (usp. kan. 137, § 1). Isto tako, pravna novina očituje se u gesti da se bude što bliže vjernicima koji u svom srcu nose težak ožiljak zbog sudjelovanja u grijehu i kažnjivom djelu pobačaja, a iskreno se kaju i traže odrje‑šenje. Odrednicom se želi postići praktični učinak, tj. da se ne dogodi situacija u kojoj vjernik dolazi do svećenika da ga odriješi od grijeha pobačaja, a svećenik ga ne može odriješiti jer ne posjeduje ujedno i ovlast otpuštanja unaprijed izrečene, a neproglašene kazne vezane uz navedeni grijeh, pa bi se pokornik možebitno zbog te situacije udaljio od Božje blizine i njegova milosrđa, a time i od blizine s Crkvom.
Predmet rada je komentar kažnjiva djela otpada od vjere (kan. 1364). Da bi postojalo kažnjivo djelo u kanonsko-pravnom smislu, nužna je uključenost triju konstitutivnih elemenata: objektivni ...(izvanjski prekršaj zakona ili zapovijedi), subjektivni (velika moralna odgovornost) i zakonski ili pravni (pridodavanje neke kanonske kaznene mjere). Objektivni element kažnjiva djela otpada od vjere jest potpuno odbacivanje kršćanske vjere (kan. 751) primljene na krštenju ili primanjem u puno zajedništvo Katoličke crkve. U pravilu kažnjivo djelo otpada od vjere obuhvaća odbacivanje središnjih otajstava vjere: Presveto Trojstvo, utjelovljenje Sina Božjega, smrt i uskrsnuće Isusa Krista, koja su temelj kršćanske vjere. Subjektivni element kažnjiva djela otpada od vjere sastoji se od osobnog, svjesnog, slobodnog, odlučnog čina vjernika katolika. Nužno je da u kažnjivom djelu postoji izvanjsko očitovanje, potpuna odgovornost (kan. 1321, § 1) te dovršenost (kan. 1330). U procjenjivanju formalnog čina otpada od Katoličke crkve za valjanost potrebno je ostvariti: 1) unutrašnji čin volje; 2) izvanjski čin njegova očitovanja - pravni čin; 3) čin prihvaćanja od mjerodavne crkvene vlasti. Za počinitelja kažnjiva djela otpada od vjere zakonodavac propisuje kaznenu mjeru izopćenje unaprijed izrečeno (zakonski ili pravni element), a ako se radi o kleriku, osim toga može se kazniti i drugim kaznama o kojima se govori u kan. 1336, § l, br. 1-3. Osim kazneno-pravnog vida, autor u radu donosi i pravno-pastoralne smjernice u slučaju da otpadnik od vjere sklapa ženidbu ili zatraži ponovno primanje u puno zajedništvo Katoličke crkve.
Predmet rada je komentar pravnog okvira o primanju valjano krštenih osoba u puno zajedništvo Katoličke crkve. Temelj crkvene pravne osobnosti jest pripadnost Crkvi, koja počinje krštenjem, koje je ...konstitutivni čin pritjelovljenja Kristu i Crkvi, izvor (a ne samo položaj) crkvenih prava i obveza. Prema odredbi kan. 96 ZKP-1983. samo krštenik može potpuno izvršavati vlastita prava kršćanina, koji je u punom zajedništvu s Crkvom. Elementi punog zajedništva Katoličke crkve jesu: veze ispovijedanja vjere, sakramenata i crkvenog upravljanja (pastoralno vodstvo) (usp. kan. 205). Nedostatak jednog od ovih triju elementa dovodi kršćanina u zajedništvo koje nije potpuno i savršeno, a samim time je »pravna osobnost« odijeljene braće u kanonskom uređenju znatno ograničena. Svaka osoba ima neotuđivo pravo i obvezu postupanja po vlastitoj savjesti (usp. kan. 748, § 2). Iz toga proizlazi da svaki kršteni nekatolik ima pravo, po svojoj savjesti, donijeti odluku o ulasku u puno katoličko zajedništvo, a isto tako i svaki katolik, po svojoj savjesti, formalnim činom može otpasti od punog zajedništva Katoličke crkve. Čin izbora pojedine osobe ne smije biti plod neprimjerenog prozelitizma, već to mora biti slobodna i spontana odluka. Pastoralni djelatnik koji se nađe pred pastoralno-pravnim izazovom primanja u puno zajedništvo Katoličke crkve treba ispravno primjenjivati kanonsko-pravni okvir predviđen za primanje u puno zajedništvo kako bi red primanja bio plod ekumenskog duha, dijaloga, unapređenje jedinstva koje je povezano s Kristovom voljom (usp. Iv 17,21).
PDF
