Ontologija nogometne igre Akrap, Ante
Crkva u svijetu,
10/2018, Letnik:
53, Številka:
3
Journal Article
Odprti dostop
Ovaj rad obrađuje igru i nogomet kao filozofski problem. Svrha je čitanje nogometne igre ontološkim ključem. U prvome dijelu govori
se o igri kao fenomenu ljudskoga postojanja koji je sastavni dio ...ontološke strukture čovjeka, jedna od temeljnih odrednica koje ga definiraju, forma u kojoj život živi samoga sebe. Filozofija se od svojih samih početaka bavila igrom kao specifičnom ljudskom djelatnošću neodvojivom od ljudskoga bivstvovanja. Tu svakako spadaju igre loptom te stoga u drugome dijelu i donosimo kratak povijesni presjek i razvoj igre s posebnim naglaskom na nogomet. Premda se nogomet promatra kao globalni fenom koji je sam po sebi razumljiv, sagledan u svojoj dubljoj analizi otvara mnoga pitanja koja su plod različitih pristupa i gledanja na jedan jedinstveni događaj; stoga je treći dio ovoga rada posvećen ontološkoj strukturi nogometa, njezinim ključnim
svojstvima, zanimljivosti, neizvjesnosti i pristupačnosti svima, koje ga guraju na vrh popularnosti svih sportova i čine najvažnijom sporednom stvari na svijetu. U ovom dijelu ontologija nam služi pri opisivanju i razumijevanju same nogometne igre, koja je postala metaforom našega života.
Ovaj rad progovara kroz forme i figure filozofije dijaloga o temeljnim načelima međuljudskih odnosa koji su ujedno i temelj obiteljskog života. U spekulativnom hodu od individualne izoliranosti i ...zatvorenosti pa do potpune otvorenosti drugome, čovjek prolazi kroz cijeli niz vanjskih i unutarnjih sukoba. Stoga kroz ontologiju altruizma Buber pokušava odrediti čovjeka i njegovo djelovanje utječući se formuli supstancijalno otvorenoj otajstvu religije. Struktura čovjeka bitno je dijaloška. Vlastito ontološko stanje ovisi o drugom i definirano je drugim. Čovjek je čovjek samo zato što je u odnosu od samoga početka. Taj se odnos temelji na dijalogu i ljubavi koja je princip jedinstva i razli-čitosti, princip zajedništva, temelj obitelji, način realizacije čovjekove egzistencije. Ući u dijalog znači izići iz vlastitog individualizma, vlastitog egoističnog kruga i spontano se otvoriti stvarnosti drugoga. Buber odnosima među ljudima i njihovim susretima daje metafizički karakter. Živjeti zajedno nije tek puki slučaj, nego milost, stoga su ljudski susreti i njihovo zajedništvo slika pravog i istinskog susreta s Bogom.
Altruizam Žuro, Doris; Stanić, Sanja; Akrap, Ante
Crkva u svijetu,
2023, Letnik:
58, Številka:
4
Journal Article, Web Resource
Odprti dostop
Od zakona dužnosti i sreće u pozitivnoj filozofiji Augustea Comtea pa sve do altruizma kao istinskog zla u filozofiji objektivizma Ayne Rand, koncept altruizma zaokupio je i dalje zaokuplja pažnju ...istraživača i drugih znanstvenih disciplina. Iako je utemeljitelj sociologije Comte skovao termin altruizam, on je sve do polovine 20. stoljeća bio izvan fokusa socioloških istraživanja. Višestruki su razlozi. Prvenstveno, velike društvene promjene tijekom 19. i 20. stoljeća značajno su odredile smjer razvoja glavnih socioloških teorija s fokusom na strukturalne fenomene i negativne aspekte društva. Drugi važan razlog bile bi određene poteškoće u operacionalizaciji konstrukta altruizma u terminima sociološke znanosti koja je zainteresirana za otkrivanje izvanjskih, društvenih aspekata fenomena. Ovaj rad započinjemo s konceptom altruizma u misli A. Comtea i drugih klasičnih autora. Drugi dio rada posvećen je suvremenom teorijskom određenju i razgraničenju altruizma od drugih oblika prosocijalnih ponašanja. Zatim donosimo prikaz glavnih istraživačkih perspektiva koncepta u sociologiji i drugim znanostima koje se bave pitanjem altruizma. Naposljetku, u zaključku sažeto prikazujemo teorijske doprinose i ukazujemo na moguće razrade altruizma na teorijskoj i istraživačkoj razini.
From the law of duty and happiness in the positive philosophy of Auguste Comte to altruism as true evil in the objectivist philosophy of Ayn Rand, altruism as a concept has preoccupied and continues to preoccupy the attention of researchers of other scientific disciplines. Although Comte, the founder of sociology, coined the term altruism, it was outside mainstream sociology until the middle of the 20th century. There are multiple reasons. Primarily, major social changes during the 19th and 20th centuries significantly determined the direction of development of the main sociological theories, focusing on structural phenomena and negative aspects of society. Another important reason would be some difficulties in operationalizing the construct of altruism in terms of sociology, which is interested in discovering the external, social aspects of the phenomenon. We begin this paper with the concept of altruism in the thoughts of A. Comte and other classical authors. The second part of the paper is devoted to the contemporary theoretical definition and distinction of altruism from other forms of prosocial behaviour. We also present the main research perspectives of the concept in sociology and other related sciences. In conclusion, we summarize the theoretical contributions and indicate the possible elaborations of altruism at the theoretical and research level.
Neznanje i deformacija stupovi su na kojima počiva svaka rasprava i pisanja o stradanju Židova u Drugom svjetskom ratu. Nakana rada jest otvoriti pitanja s kojima se filozofija i teologija dugo ...vremena odgađala suočiti. Shoah otvara teme koje uvijek u pitanje dovode Boga i čovjeka. Čovjek po svojoj naravi želi dominirati u svijetu, nametnuti vlastitu volju bez obzira na otpor, imati moć. Volja za moć, jedan od temeljnih postulata Nietzscheove filozofije, označava spontanu snagu života i stvarnosti uopće, a kod čovjeka je motiv sveg njegova djelovanja, koji se izražava kao želja za dominacijom i povećanjem moći, proizvoljnom i neograničenom vlasti (tiraniji) koja ne poštuje prirodne zakone i individualna prava. Nije nam cilj iznijeti na vidjelo Nietzscheovu pisanu baštinu, nego se zaustaviti na onim dijelovima koji su imali ili koji su mogli imati jasan utjecaj na oblikovanje Hitlerove ideologije. Hitlerov Reich i sustav koncentracijskih logora bili su golema i zločinačka organizacija ljudske normalnosti, ideološka mobilizacija prema brutalnim ciljevima banalnosti koja je u svakome od nas. Hannah Arendt svojom misli proširuje granice razumijevanja samoga događanja kroz ponašanje običnog (banalnog) čovjeka koji vođen suspenzijom grižnje savjesti ulazi u pakleni mehanizam potpunog uništenja. U događaju Shoaha tako dolazi do dubokog rascjepa tradicionalne viziji ljudskog subjekta koji zajedno djeluje i snosi posljedice. Ljudski subjekt je apsolutni gospodar života i smrti, drugi (objekt) potpunog uništenja i njegov opstanak ovisi o hiru izvan svake kontrole subjekta. S jedne strane ljudski subjekt okrutno kontrolira povijest, a s druge strane potpuno trpi povijest. Tragedija Shoaha uzdrmala je u korijenu filozofsko promišljanje i njegove teme, prvenstveno one antropološke, etičke i teodicejske, posebno odnos između prisutnosti zla u svijetu i postojanja Boga pa i samoga čovjeka.
Ignorance and distortion are the pillars on which every discussion and writing about the suffering of the Jews in the Second World War rests. The purpose of the work is to open up questions that philosophy and theology have long postponed to face. The Shoah opens up topics that always call into question God and man. By his nature, man wants to dominate the world, to impose his will regardless of resistance, to have power. The will to power, one of the fundamental postulates of Nietzsche's philosophy, signifies the spontaneous force of life and reality in general, and in man it is the motive of all his actions, which is expressed as a desire for dominance and increasing power, subjective and limitless power (tyranny) that does not respect natural laws and individual rights. Our goal is not to bring to light Nietzsche's written heritage, but to stop at those parts that had or could have had a clear influence on the formation of Hitler's ideology. Hitler's Reich and the system of concentration camps were a vast and criminal organization of human normality, an ideological mobilization towards the brutal goals of the banality that is in each of us. With her thought, Hannah Arendt expands the limits of understanding the events themselves through the behaviour of an ordinary (banal) man who, guided by the suspension of remorse, enters the hellish mechanism of complete destruction. In the event of the Shoah, there is thus a deep split in the traditional vision of the human subject acting together and bearing the consequences. The human subject is the absolute master of life and death, the other (object) is the object of total destruction and its survival depends on a whim beyond any control of the subject. On the one hand, the human subject cruelly controls history, and on the other hand, history utterly suffers. The tragedy of the Shoah shook philosophical thinking at the roots as well as its themes, primarily anthropological, ethical and theodicy ones, especially the relationship between the presence of evil in the world and the existence of God and man himself.
U razmatranju odnosa filozofije i religije Martin Buber je pod znatnim utjecajem kabale i hasidizma. Stavljajući u centar svojeg razmišljanja pojam šekina – prisutnost Božja, kroz fenomenološki ...pristup tom problemu želi potvrditi jednu od svojih osnovnih teza o potpunoj imanentnosti Božjoj u kozmosu i čovjeku. Poistovjećujući religiju s Prisutnošću i udaljavajući svaki Ti iz područja objekta, Buber uspostavlja odnos prisutnosti u kojemu religioznost koju razlikuje od religije, a koja se izražava u čovjekovu djelovanju, prelazi put od »iznimke«, kao iskustva drugosti koje ne pronalazi svoje mjesto u redovitoj dimenziji čovjekova bivstvovanja do prisutnosti koja postaje temelj i nositelj čovjekova postojanja jer svi naši odnosi pronalaze svoje ispunjenje i smisao u vječnome Ti. Dijalog, susret i odnos nisu dekorativne kategorije naše religioznosti, nego put koji nas vodi do toga da poodnosimo cjelokupnu stvarnost. Buberova je nakana potvrditi spoznaju da je bit religioznosti čovjekovo djelovanje koje održava na životu iskonski dijalog između Boga i čovjeka. Na taj način Buber kroz tradicionalnu misao svojeg naroda i vlastitu filozofiju dijaloga otvora put dijaloškoj religioznosti.
Susret – otkrivanje bitka Akrap, Ante
Služba božja,
12/2004, Letnik:
44, Številka:
4
Journal Article
Odprti dostop
Ovaj članak želi istražiti filozofsku misao Martina Bubera.
Da bismo se približili njegovoj misli bilo je potrebno sučeliti ga
sa pozicijama različitih autora, različitih vremena i pogleda. Za
naše ...razmišljanje o dijalogici polazna točka jest pojam ja kao
odnos, koji nam dozvoljava shvatiti antropološku stvarnost i
izraziti svoj vrijednosni sud.
U povijesti antropologije zamjećujemo dvije linije, prvu koja
promatra ja kao situirano i zaštićeno, ali izolirano i drugu koja
pak ne priznaje ja ako nije u odnosu, uvijek prema onome koji mi
stoji nasuprot. U toj i takvoj konstelaciji odnosa Buber s jedne, a
Levinas s druge strane figuriraju bez sumnje kao dva simbolična
izričaja velikog obrata u interpretaciji čovjekova života.
Uspoređujući dijalogiku i egzistencijalizam dolazimo do
zaključka da pored zajedničkog cilja, ostvarenja čovjeka, postoji
velika različitost u gledanju na čovjeka. U dijalogici susrećemo
čovjeka naših dana, čovjeka u intelektualnoj i duhovnoj
krizi, čovjeka koji preuzima u novom spokojstvu, svjestan, u
punoj odgovornosti svoju sudbinu. Čovjek kojeg nam nudi
egzistencijalizam jest čovjek beznađa, čovjek krize, čovjek straha
i očaja, čovjek tjeskobe.
Martin Buber figurira bez sumnje kao značajan izričaj velikog
zaokreta u interpretaciji ljudske egzistencije u suvremenoj
antropologiji. Koristeći fenomenološku metodu Buber shvaća
i otkriva prisutnost ja u trostrukom odnosu: ja u odnosu
prema svijetu, čovjeku i odnos prema duhovnoj stvarnosti.
Fenomenologija i ontologija dvije su paradigme koje uvjetuju
čitavo istraživanje o apriornosti bitka, obrađenog kao odnos.
Buberov filozofski govor jest meditacija o bitku, o istinskom
prihvaćanju bitka u svom neprestanom otkrivanju preko
iskustva i relacije, na takav način da iskustvo i odnos postanu
predznak objave prisutnosti, postojanja, ponašanje, artikulacije
bitka u određenoj stvarnosti bića.
Nemoguće je u govoru o odnosu zaobići E. Levinasa čije
umovanje ima sve karakteristike odnosne filozofije. Središnja
ideja antropologije međuljudskog kod Levinasa je primat
drugoga, označen kao ‘epifanija lica’. Levinas ne ističe samo
važnost odnosa s drugim, nego uspostavlja superiornost (premoć)
ti u odnosu na ja. Za njega nije dostatna teoretsko-spoznajna
međusubjektivnost, nego etička međusubjektivnost.
Levinas svojom antropološkom postavkom potvrđuje
primat odgovornosti nad slobodom, primat etike u odnosu na
ontologiju.
Za razliku od Levinasa u filozofiji J.P. Sartrea nema mjesta
za drugost budući da nedostaje odnos. Temeljni problem
Sartrea jest sloboda i samoostvarenje čovjeka. Njegova filozofija
usmjerena na antropološko pitanje, koje u sebi uključuje i
problematiku Boga. U Sartreovoj ontologiji odlučujuću važnost
ima razlikovanje ‘biće – po – sebi’ i ‘biće – za – sebe’.
Filozofija definirana kao dijalogizam dala je veliki doprinos u
suvremenom antropološkom istraživanju. Gramatički prijedlog
‘zwischen’ zauzima u njoj centralno mjesto, toliko da se njegova
filozofija može definirati kao ‘ontologija između’ - ontologija
uzajamnosti.
U susretanju, čovjek susreće drugoga, njegov svijet, i
upravo u nutarnjem susretanju čovjek nalazi transcendenciju,
jer u svakoj sferi ja-ti dotičemo rub Ti vječnoga, u svakom ti
imenujemo Ti apsolutni. Dakle, svaki istinski dijalog, svaki
istinski odnos treba dovesti čovjeka do odnosa s Ti apsolutnim.
Ovaj članak želi istražiti filozofsku misao Martina Bubera. Da bismo se približili njegovoj misli bilo je potrebno sučeliti ga s pozicijama različitih autora, različitih vremena i pogleda. Za naše ...razmišljanje o dijalogici polazna točka jest pojam ja kao odnos, koji nam dozvoljava shvatiti antropološku stvarnost i izraziti svoj vrijednosni sud. U povijesti antropologije zamjećujemo dvije linije, prvu koja promatra ja kao situirano i zaštićeno, ali izolirano i drugu koja pak ne priznaje ja ako nije u odnosu, uvijek prema onome koji mi stoji nasuprot. U toj i takvoj konstelaciji odnosa Buber s jedne, a Levinas s druge strane figuriraju bez sumnje kao dva simbolična izričaja velikog obrata u interpretaciji čovjekova života. Uspoređujući dijalogiku i egzistencijalizam dolazimo do zaključka da pored zajedničkog cilja, ostvarenja čovjeka, postoji velika različitost u gledanju na čovjeka. U dijalogici susrećemo čovjeka naših dana, čovjeka u intelektualnoj i duhovnoj krizi, čovjeka koji preuzima u novom spokojstvu, svjestan, u punoj odgovornosti svoju sudbinu. Čovjek kojeg nam nudi egzistencijalizam jest čovjek beznađa, čovjek krize, čovjek straha i očaja, čovjek tjeskobe. Martin Buber figurira bez sumnje kao značajan izričaj velikog zaokreta u interpretaciji ljudske egzistencije u suvremenoj antropologiji. Koristeći fenomenološku metodu Buber shvaća i otkriva prisutnost ja u trostrukom odnosu: ja u odnosu prema svijetu, čovjeku i odnos prema duhovnoj stvarnosti. Fenomenologija i ontologija dvije su paradigme koje uvjetuju čitavo istraživanje o apriornosti bitka, obrađenog kao odnos. Buberov filozofski govor jest meditacija o bitku, o istinskom prihvaćanju bitka u svom neprestanom otkrivanju preko iskustva i relacije, na takav način da iskustvo i odnos postanu predznak objave prisutnosti, postojanja, ponašanje, artikulacije bitka u određenoj stvarnosti bića. Nemoguće je u govoru o odnosu zaobići E. Levinasa čije umovanje ima sve karakteristike odnosne filozofije. Središnja ideja antropologije međuljudskog kod Levinasa je primat drugoga, označen kao ‘epifanija lica’. Levinas ne ističe samo važnost odnosa s drugim, nego uspostavlja superiornost (premoć) ti u odnosu na ja. Za njega nije dostatna teoretsko-spoznajna međusubjektivnost, nego etička međusubjektivnost. Levinas svojom antropološkom postavkom potvrđuje primat odgovornosti nad slobodom, primat etike u odnosu na ontologiju. Za razliku od Levinasa u filozofiji J.P. Sartrea nema mjesta za drugost budući da nedostaje odnos. Temeljni problem Sartrea jest sloboda i samoostvarenje čovjeka. Njegova filozofija usmjerena na antropološko pitanje, koje u sebi uključuje i problematiku Boga. U Sartreovoj ontologiji odlučujuću važnost ima razlikovanje ‘biće – po – sebi’ i ‘biće – za – sebe’. Filozofija definirana kao dijalogizam dala je veliki doprinos u suvremenom antropološkom istraživanju. Gramatički prijedlog ‘zwischen’ zauzima u njoj centralno mjesto, toliko da se njegova filozofija može definirati kao ‘ontologija između’ – ontologija uzajamnosti. U susretanju, čovjek susreće drugoga, njegov svijet, i upravo u nutarnjem susretanju čovjek nalazi transcendenciju, jer u svakoj sferi ja-ti dotičemo rub Ti vječnoga, u svakom ti imenujemo Ti apsolutni. Dakle, svaki istinski dijalog, svaki istinski odnos treba dovesti čovjeka do odnosa s Ti apsolutnim.
