The article analyzes the emerging ecclesiology of Pope Francis that revives the teaching of the Vatican Council II and opens a new phase in the reception of Vatican II’s vision of the Church. The ...introductory part briefly outlines the kerygmatic feature of Pope Francis’s theology, which is in the background of his speech about the Church. The starting point of the second and central part of the article is the phrase “the Church that goes forth”, which represents the hermeneutic key of the Pope’s understanding of the Church. We highlight his reflections about the essence and mission of the Church, such as the missionary transformation of the Church, synodality and polycentric understanding of the Church, Church as a mother and healer, Church and the world. Finally, in the spirit of the Church that goes forth, we elaborate on a ‘Samaritan Church’, a Church as a ‘filed hospital’, characterized by charity, a commitment to the poor, a sense for the periphery and human brotherhood, promoting a culture of encounter and dialogue. The third part of the article focuses on the Pope’s call to holiness and to the realization of Christian spirituality, which internally revives and encourages the missionary transformation of the Church.
Research has shown that Pope Francis aims to restore today’s Church in the spirit of the Second Vatican Council. The doctrinal part of his teaching about the Church comes to life in pastoral practice. Pope Francis advocates the Church as a strong moral authority in society and the world. It is a parricidal Church that decisively bears witness, speaks freely and boldly, opens spaces for encounter and authentic dialogue, and knows how to listen and accept criticism.
Gdje je nestala duša? Domazet, Anđelko
Crkva u svijetu,
2021, Letnik:
56, Številka:
3
Journal Article
Odprti dostop
U ovom radu polazimo od konstatacije da današnje filozofske rasprave o slici čovjeka (antropologija) stoje pod snažnim utjecajem prirodoznanstvenog mišljenja. Posljednjih desetljeća u filozofiji duha ...prevladava fizikalizam koji se oslanja na uspjehe modernih prirodnih znanosti. Iz toga zatim proizlazi stav da je potrebno odbaciti neke bitne vidove slike čovjeka, poglavito one koji se tiču čovjekova odnosa prema transcendenciji, kao i njegove sposobnosti za etičko djelovanje. U današnjem kulturnom i znanstvenom kontekstu izgubio se svaki trag onome što smo stoljećima u kulturnoj povijesti, u povijesti religija, u filozofiji i teologiji nazivali imenom „duša“. Pojam „duša“ nije više predmet studijskog izučavanja, tek je još retorička ili pjesnička figura, riječ kojoj se pridaje puka simbolička vrijednost u popisu uhodanih pobožnih izraza religioznog jezika. U prvom dijelu rada, koji nosi naslov „Sudbina duše u doba znanosti“, pratit ćemo progresivno iščeznuće pojma ljudske duše u filozofiji, psihologiji i neuroznanostima. Moderne znanosti radije koriste pojmove kao što su: ja, svijest, subjektivnost, um, psiha, mozak, duh, a sasvim rijetko „duša“. U drugom i glavnom dijelu rada, pod naslovom „Ponovno misliti dušu u kulturi prožetoj znanstvenim duhom“ pokušat ćemo ukazati na potrebu ponovne aktualizacije pojma duše, s ciljem da se nadiđe scijentistička vizija stvarnosti i antropološki redukcionizam. Najprije ćemo razmotriti biblijsko značenje riječi „duša“, kao i njezinu funkciju u teološkom govoru. Nakon toga prikazat ćemo neke aktualne teološke pokušaje da se progovori o ljudskoj duši u obzorju današnjih znanstveno-filozofskih rasprava.
Svrha ovog doprinosa sastoji se u jednom, koliko je to uopće moguće, sažetom prikazu aktualnosti zaboravljenog pojma ljudske duše, kao i pokušaju da se taj pojam učini razumljivim suvremenom čovjeku u kontekstu prirodoznanstvene slike svijeta. Pojam ljudske duše i danas može biti „prijenosnik“ cjelovite i smislene vizije kršćanske slike čovjeka.
In this paper, we start from the statement that today's philosophical discussions on the image of man (anthropology) are strongly influenced by scientific thinking. In recent decades, physicalism prevails in the philosophy of the spirit, which relies on the successes of the modern natural sciences. From this then follows the view that it is necessary to reject some essential aspects of the image of man, especially those concerning man's relation to transcendence, as well as his capacity for ethical action. In today's cultural and scientific context, every trace of what we have called the "soul" for centuries in cultural history, in the history of religions, in philosophy and theology, has been lost. The term "soul" is no longer the subject of study, it is only a rhetorical or poetic figure, a word that is given a mere symbolic value in the list of common pious expressions of religious language.
In the first part of the paper, entitled "The Fate of the Soul in the Age of Science", we will follow the progressive disappearance of the concept of the human soul in philosophy, psychology and neuroscience. Modern sciences prefer to use terms such as: me, consciousness, subjectivity, mind, psyche, brain, spirit, and very rarely "soul". In the second and main part of the paper, entitled "Rethinking the Soul in a Culture Imbued with Scientific Spirit", we will try to point out the need to re-actualize the concept of the soul, in order to overcome the scientific vision of reality and anthropological reductionism. We will first consider the biblical meaning of the word "soul," as well as its function in theological discourse. After that, we will present some current theological attempts to talk about the human soul in the context of today's scientific and philosophical discussions.
The purpose of this contribution consists in one, as far as possible, concise account of the actuality of the forgotten concept of the human soul, as well as an attempt to make this concept understandable to modern man in the context of the natural-scientific picture of the world. The concept of the human soul can still be a "transmitter" of a complete and meaningful vision of the Christian image of man.
Sve prisutniji kulturalni i religijski pluralizam neminovno postavlja pitanje odnosa kršćana prema rastućoj religioznoj pluralizaciji društva u kojem žive. U ovom tekstu pokušava se ukazati na ...teoretski i praktični doprinos koji teološka refleksija može dati kako bi se izazov religijskog pluralizma mogao vidjeti u ispravnom svjetlu tako da iz teoloških razmišljanja može slijediti konkretna politička i religijska praksa u društvu.
Polazeći od činjenice da kršćani svagdje u svijetu žive u svakodnevnom egzistencijalnom kontaktu sa sljedbenicima drugih religija, Katolička Crkva, počevši od Drugoga vatikanskog koncila, intenzivno raspravlja o teološkom vrjednovanju fenomena religijskog pluralizma i samoshvaćanju kršćanstva naočigled religijske povijesti čovječanstva.
Budući da je religijski pluralizam objektivni teološki problem, u prvom dijelu rada autor analizira tri uobičajena religijsko-teološka nacrta ili modela koje nudi današnja teologija religija u pokušaju da odgovori na pitanje kakav bi trebao biti stav Crkve i kršćana prema religijskom pluralizmu: pretkoncilsko stajalište prema drugim religijama (ekskluzivistički ekleziocentrizam), pristup Drugoga vatikanskog koncila i poslijekoncilske teologije (inkluzivistički kristocentrizam) te pogled na druge religije predstavnika takozvane pluralističke teologije religija (pluralistički teocentrizam).
U kontekstu religijskog pluralizma Crkva je kao zajednica vjernika pozvana potvrđivati vlastiti kršćanski identitet u dijalogu s postojećim religijama i kulturama u kojima kršćani žive. Stoga se u drugom dijelu rada, osim opisane trostruke klasifikacije pristupa teologiji religija, sažeto predstavljaju religijsko-teološki nacrti dvojice njemačkih katoličkih teologa. To su Klaus von Stosch i njegovo promišljanje o komparativnoj teologiji religija i Karl-Josef Kuschel koji prakticira teološki međureligijski dijalog unutar triju monoteističkih religija (takozvane ‘abrahamske ekumene’).
U trećem i završnom dijelu rada, polazeći od relacijskog razumijevanja zahtjeva jedinstvenosti i univerzalnosti kršćanske objave, autor donosi neka zapažanja o naravi misijskog naloga Crkve u ozračju religijskog pluralizma i dijaloga.
The article analyzes the emerging ecclesiology of Pope Francis that revives the teaching of the Vatican Council II and opens a new phase in the reception of Vatican II’s vision of the Church. The ...introductory part briefly outlines the kerygmatic feature of Pope Francis’s theology, which is in the background of his speech about the Church. The starting point of the second and central part of the article is the phrase “the Church that goes forth”, which represents the hermeneutic key of the Pope’s understanding of the Church. We highlight his reflections about the essence and mission of the Church, such as the missionary transformation of the Church, synodality and polycentric understanding of the Church, Church as a mother and healer, Church and the world. Finally, in the spirit of the Church that goes forth, we elaborate on a ‘Samaritan Church’, a Church as a ‘filed hospital’, characterized by charity, a commitment to the poor, a sense for the periphery and human brotherhood, promoting a culture of encounter and dialogue. The third part of the article focuses on the Pope’s call to holiness and to the realization of Christian spirituality, which internally revives and encourages the missionary transformation of the Church.Research has shown that Pope Francis aims to restore today’s Church in the spirit of the Second Vatican Council. The doctrinal part of his teaching about the Church comes to life in pastoral practice. Pope Francis advocates the Church as a strong moral authority in society and the world. It is a parricidal Church that decisively bears witness, speaks freely and boldly, opens spaces for encounter and authentic dialogue, and knows how to listen and accept criticism.
U ovom radu pozornost je usmjerena na ono što se u sadašnjoj situaciji može prepoznati kao nalog što ga Bog daje Crkvi na izvršenje. Temi izlaganja pristupit ćemo na sljedeći način: Polazeći od toga ...naslov TPT‑a Crkva u svijetu krizâ i ljudske patnje sadrži sintagmu »u svijetu krizâ« (podrazumijeva dakle više kriza), u prvom dijelu izlaganja pod naslovom – Crkva u vremenima krizâ – analiziraju se neki vidovi krize zapadne civilizacije s kojima se Crkva i kršćani danas susreću. Ovdje se govori također o Crkvi koja je u krizi svoga temeljnoga smisla/poslanja te krizi praktične vjere (ortopraksije). U središnjem dijelu izlaganja, koji obuhvaća donekle i drugi dio naslova TPT‑a o »ljudskoj patnji«, Čovječanstvo je ranjivo i potrebno otkupljenja poslanje i zadaća Crkve vidi se u svjetlu teološke istine da je čovjek biće koje je potrebno otkupljenja. Kategorija otkupljenja označava osobno, društveno‑političko i globalno spasenje. Crkva je univerzalni sakrament spasenja/otkupljenja ne samo za katolike i kršćane nego i za sav svijet. Na tragu ekleziologije pape Franje ona je »Crkva izlaska«, koja ide kao »poljska bolnica « na sve periferije ranjenog čovječanstva i ljudske egzistencije. U trećem i zaključnom dijelu rada naslovljenom Kriza je prilika, za što? promišlja se na koji način Crkva može biti znak i sredstvo Božjeg spasenja u današnjem svijetu krizâ i ljudske patnje.
The article focuses on what might be in the current situation recognized as the task entrusted by God to the Church to carry it out. The topic will be approached in the following way: Starting from the title of the Theological Pastoral Week, The Church in the World of Crises and Human Suffering, which contains the syntagm »in the world of crises« (plural), the first part of the article, titled – ’The Church in the Times of Crises’– analyses some aspects of the crisis of the Western civilization that the Church and Christians encounter today. This part also discusses the Church in terms of its crisis of fundamental meaning/mission and the crisis of practical faith (orthopraxis). The central part of the article, which also somewhat encompasses the second part of the title of the Theological Pastoral Week that refers to »human suffering«, thematizes’Humanity That Is Wounded and in Need of Redemption. The mission and task of the Church is, therefore, discussed in the light of the theological truth that the human being is a being in need of redemption. The category of redemption signifies personal, social‑political, and global salvation. The Church is the universal sacrament of salvation/redemption, not only for Catholics and Christians but for the whole world. In view of the ecclesiology of Pope Francis, the Church is the »Church of exodus«, going forth like a »field hospital« to the periphery of wounded humanity and human existence. The third, final part of the article, titled ’Crisis is an Opportunity for What?’, reflects on ways in which the Church can be a sign and means of God’s salvation in today’s world of crises and human suffering.
Evanđeosko načelo siromaštva ima nezaobilaznu ulogu s obzirom na život i
poslanje Crkve u suvremenom svijetu. Kako bi vjerodostojno svjedočila Isusovu poruku o čovjekoljubivome, milosrdnom i ...pravednom Bogu, ona je pozvana prakticirati duh siromaštva i biti Crkva siromašnih i obespravljenih. U prvom dijelu rada želimo produbiti biblijsku i kristološku dimenziju shvaćanja siromaštva. Stoga analiziramo evanđeosko
siromaštvo iz perspektive Isusova navještaja kraljevstva Božjega i prakse prve Crkve. U drugome dijelu, u svjetlu koncilske vizije Crkve i katoličkoga socijalnog nauka, nastojimo istaknuti strukturalni značaj ‘opcije za siromašne’ u poslanju Crkve. Solidarnost sa siromasima i socijalno ugroženima, sa svima onima koji su na bilo koji način obespravljeni u doba globalizacije i neoliberalnog kapitalizma, društvena je i duhovna vrijednost temeljnih postavki kršćanskog svjedočenja u ovom svijetu.
The life and mission of the Church in the modern world are guided by the evangelical principle of poverty. In order to faithfully witness Jesus ’message of humane, merciful adjust God, she is called to practice the spirit of poverty and to be the Church of the poor and disempowered.
The first part of the paper clarifies the biblical and Christological dimension of the concept of poverty. Thus, the evangelical poverty is analysed in the context of Jesus ’ proclamation of the kingdom of God, and the practice of the first Church. The second part of the paper highlights the structural significance of ‘option for the poor’, in the mission of the Church, in the light of the Council ’s vision of the Church, and the Catholic social teaching. The basic form of Christian witnessing in this world can be expressed through the Church ’s solidarity with the poor, socially vulnerable, and with all those who are in any way disempowered in the age of globalization and neoliberal capitalism.
U ovom članku analiziramo kratki spis “O smislu potištenosti”
velikog teologa i filozofa Romana Guardinija. Fenomen potištenosti
razotkriva temeljnu čovjekovu životnu situaciju u odnosu prema
...Vječnome i kako ono susreće čovjeka u njegovom konkretnom
postojanju. Naš autor najprije fenomenološki opisuje stanje
potištenosti, a zatim svoje razmišljanje o smislu potištenosti
povezuje uz antropologiju i teologiju. Potištenost kao fenomen
usko je vezan uz čovjekovo samoiskustvom: potišten čovjek
osjeća težinu koja ga pritišće, ćuti prazninu, dosadu, nedostatak
samopouzdanja i ranjivost koja svoj uzrok ima u posebnoj
čovjekovoj senzibilnosti. Zbog svega toga čovjek se u svojoj
potištenosti na radikalan način suočava s pitanjem o smislu
života i vlastite egzistencije. Spis pokazuje kako je čovjekova
stvorenost razlog potištenosti, ali ujedno i utjeha u potištenosti.
Guardinijeva razmišljanja o potištenosti potvrđuju svevremensku
vrijednost i spasonosnu aktualnost. Njegove riječi o potištenosti
pružaju i danas veliku utjehu i nadu ljudima koji trpe zbog nje.
Autori u radu donose pregled sastavljanja propovijedi prema
homiletici Davida Buttricka. Rad je podijeljen na tri dijela. Prvi
dio opisuje kontekst u kojem djeluje David Buttrick. Njegova
homiletika ...dio je jedne složene struje modernih homiletika koje se
javljaju među protestantima krajem 1960-ih godina. Posebnost
njegove homiletike jest oslanjanje na fenomenološku metodu iz
koje preuzima ideje za sastavljanje propovijedi. Drugi dio opisuje
postupak po kojem Buttrick sastavlja propovijed. Naime, njegova
se propovijed sastoji od poteza koji su međusobno povezani
da čine jednu cjelinu. U ovom dijelu opširno je opisan sadržaj
pojedinog poteza te način na koji se postiže da slušatelj upamti
potez. Treći dio donosi kratki sadržaj propovijedi o rasipnom sinu
te deskriptivnu analizu.
How to conceive a fruitful dialogue between Christian theology and psychology? The author is
trying to answer the question from theological point of view. The history of relationship between
theology ...and psychology is evident in a wider context of centuries-old dispute on the relations
between faith and science and on the method of scientific and theological cognition. The work consists of three parts. In the first part the author presents two in principle different possibilities of determining the relationship between theology and psychology, and these are: “the model of exclusiveness”, and “the model of identification”. In the second part of the work the relation between theology and psychology is viewed from the perspective of integral anthropology in which man is observed as a physical-psychicalsocial-spiritual being. The theological anthropology, as different from philosophical, medical or biological anthropology, deals with definite. In the final part, the author counts some challenges of interdisciplinary dialogue between theology and psychology for pastoral work, where each of the two disciplines brings its own praxis into mutual exchange – spiritual charge, i. e. psychotherapy.
Naočigled skandala koji pune novinske stupce i internetske portale, teologija je pozvana produbiti svoje razmišljanje o odnosu između svetosti i grješnosti Crkve, i kako taj odnos utječe na ...vjerodostojnost Crkve i njezina poslanja u današnjemu svijetu. U ovom kontekstu čini nam se opravdanim ustvrditi da fenomen svetosti predstavlja »teološko mjesto« na kojemu se svjedoči i potvrđuje istina i vjerodostojnost Katoličke crkve. Naime, u današnjim društvenim prilikama vjerodostojnost Crkve nije moguće povratiti isključivo uvjerljivim teoretskim pobijanjima različitih prigovora i optužbi na račun Crkve kao povijesne institucije. Kategorija svetosti najbolja je apologiju postojanja Crkve i njezina svjedočenja vjerodostojnosti ljubavi Božje u Isusu Kristu.
U prvom dijelu rada pod naslovom – U potrazi za izgubljenom vjerodostojnošću – nastojimo analizirati rastuću krizu vjerodostojnosti Crkve u današnjemu društvu na koju su utjecali različiti čimbenici. Zatim se pokazuje kako kriza vjerodostojnosti utječe na evangelizaciju i posredovanje vjere budućim naraštajima, te poziva Crkvu na njezinu vlastitu evangelizaciju i obraćenje.
U drugom dijelu rada koji je naslovljen – Samo je svetost vjerodostojna – želimo pokazati kako vjerodostojnost Crkve ovisi o njezinoj sakramentalnosti, to jest sposobnosti da bude znak i oruđe spasenja ljudima. U tom kontekstu kategorija svetosti nije tek strukturalna i ontološka dimenzija bitka Crkve, već ona ima povijesni doseg. Po življenoj svetosti Crkva kazuje o svom načinu bivanja znakom-sakramentom novog čovječanstva u povijesti. Izvorna svetost Crkve nosi u sebi proročku dimenziju, ona je prvenstveno laička, poziva na obraćenje struktura Crkve, a ne samo pojedinaca.
PDF
