This study examined how motor limitations in terms of reduced possibilities to move influence aggression, starting from the fact that motor skills and movement have an important place in the ...expression of aggression, as well as the tendency of adolescents to "body language". Adolescent with motor deficit is hindered in gaining experience of one's own body, which is reflected in the formation of complete experience of himself, or constitution of the self. In many of the functions of motor skills and movement aggression has a significant place that we wanted to determine without deeper analysis of whether the origin of aggression is instinctive or it is always just the result of frustration. The sample on which testing was performed consisted of 100 randomly selected subjects of both genders aged 16-18 years. Fifty subjects had motor limitations due to illness or injury, and another fifty subjects had intact motor functions. The study used three instruments: 1) A-87 questionnaire for aggressiveness examination; 2) structured interview; and 3) protocol for observation under natural conditions. Results of the analysis of data obtained in total score, as well as in all five subscales of the A-87 questionnaire for aggressiveness examination showed that the two groups were not significantly different. The results obtained by structured interview showed the adolescents with motor limitations to demonstrate greater verbal aggressiveness, then latent physical aggressiveness. A statistically significant between-group difference was obtained on the factor of self-destructiveness, which implies that adolescents with motor limitations are somewhat more self-destructive compared to those in control group. From the results obtained by the protocol for systematic observation in natural conditions, it was evident that there were significant differences on most of perceptual conducts between control and experimental group, whereby adolescents with motor limitations were more aggressive than control group subjects, especially in behaviors that apply to all forms of verbal aggressiveness. All examined adolescents in which some apparent forms of aggressive behavior were noticed in the observation protocol showed comparable expression of aggressiveness according to the results obtained on the subscales of the A-87 aggressiveness questionnaire, which connects these two measuring instruments and justifies their use in the study of aggressiveness regardless of the understanding of the origin of aggression.
The aim of this research is to look into the roles of families' social situation and cohesion in adolescent auto-aggressiveness in Croatia. The research was conducted on a sample of Zagreb high ...school students which encompassed 701 pupils of both genders aged 14-19. The basic demographic data were obtained using the Structured Demographic and Family Data Questionnaire. Auto-aggressiveness was tested using a section of the Report on Youth Aged 11-18 and the Scale of Auto-destructiveness--SAD, whereas the family cohesion was tested with the Family Adaptability and Cohesion Evaluation Scales FACES III. The obtained results show differences according to the gender: girls are more prone to auto-aggressiveness than boys (t = -3.385, df = 565, p = 0.001) and girls more often show symptoms of destructiveness (t = -3.809, df = 637, p < 0.001) and anxiety (t = -6.562, df = 640, p < 0.001), while boys show pronounced aggressiveness (t = 2.655, df = 653, p = 0.008). Significant family factors associated with auto-aggressiveness are parents' marital status (chi2 = 18.039, df = 4, p = 0.001), their financial situation (F(2.548) = 4.604, p = 0.010), alcoholic father (chi2 = 9.270, df = 2, p = 0.010), mentally ill mother (t = 5.264, df = 541, p < 0.001), as well as mentally ill father (t = 4.744, df = 529, p < 0.001), and corporal punishment by mother (F(2.542) = 8.132, p < 0.001) or father (F(2.530) = 5.341, p = 0.005). Adolescents from split families show more auto-aggressiveness. Family cohesion appears to be considerably associated with auto-aggressiveness and the adolescents that see their families as less cohesive have more mental problems (chi2 = 29.98, df = 2, p < 0.001). There is a connection between auto-destructive behavior in adolescents and family factors. Knowledge of family's social situation and cohesion may help understand, prevent and treat auto-aggressiveness in adolescents.
Sindrom poremećaja pozornosti s hiperaktivnošću ili bez nje je neurobiološki poremećaj karakteriziran trijasom simptoma: hiperkinezom, poremećajem pozornosti i impulzivnošću uz sekundarne simptome: ...poremećajem učenja, smetnjama ponašanja i nedostatkom samopoštovanja. Vrlo često prisutni su i blaži neurološki simptomi. Etiologija poremećaja je nepoznata, no najvjerojatnije je riječ o više bioloških i psihosocijalnih uzroka. Prevalencija se kreće od 3-10% djece školske dobi. Poremećaj je češći u dječaka nego u djevojčica, kako u kliničkom (9:1) tako i u epidemiološkom uzorku (4:1). Veliki problem u djece i adolescenata s poremećajem pozornosti/hiperaktivnosti je komorbiditet, jer čak dvije trećine djece imaju barem još jedan dijagnosticirani psihijatrijski poremećaj, najčešće onaj ponašanja, opozicijsko-prkosni i poremećaj učenja, ali i poremećaje govora i komunikacije, anksiozni poremećaj, poremećaj raspoloženja, Tourettov sindrom ili tikove. Komorbiditet je značajan, jer komplicira dijagnostički proces i ima uvelike utječe na tijek, prognozu i terapiju. Tretman hiperkinetskog poremećaja je višedimenzionalan i kombinira psihosocijalne i farmakološke intervencije, pa se mora započeti što ranije. Uz kognitivno-bihevioralni tretman medikamentozno liječenje danas zauzima značajno mjesto u terapiji.
Nesuicidalno samoozljeđivanje (NSSO) je značajan problem mentalnog zdravlja adolescenata. Pretpostavlja se da problemi u formiranju identiteta imaju važnu ulogu u nastanku samoozljeđujućeg ponašanja ...kod mladih. Ciljevi istraživanja su bili ispitati klinička obilježja u adolescenata s NSSO te istražiti razlike u razvoju identiteta između opće
(školske) populacije adolescenata i adolescenata s NSSO.
U istraživanju su sudjelovali adolescenti u dobi od 11 do 18 godina oba spola. Kliničku skupinu (n=31) činili su adolescenti prvi puta psihijatrijski hospitalizirani kod kojih je kliničkom procjenom utvrđena prisutnost NSSO unutar 6 mjeseci prije hospitalizacije. Školsku populaciju (n=294) činili su učenici osnovnih i srednjih škola Grada Zagreba. Svi adolescenti su popunjavali upitnik Procjena razvoja identiteta u adolescenciji (AIDA), dok su pacijenti ispunjavali
i Inventar namjernog samoozljeđivanja (DSHI). U kliničkoj populaciji adolescenata utvrđena je visoka učestalost i multipli tipovi NSSO. Pacijenti s NSSO su imali značajno više rezultate difuzije identiteta u odnosu na učenike, što upućuje na veće poteškoće u razvoju identiteta kod adolescenata s NSSO. Bolje razumijevanje odnosa između oštećenja u razvoju identiteta i NSSO moglo bi unaprijediti procjenu i liječenje adolescenata s ovim značajnim psihijatrijskim problemom.
Ovim istraživanjem pokušalo se utvrditi koliko motorička ograničenost u smislu umanjene mogućnosti kretanja utječe na agresivnost, polazeći od činjenice da motorika i kretanje u izražavanju ...agresivnosti imaju značajno mjesto, kao i tendencija adolescenata prema “govoru tijela”. Adolescent s motoričkim deficitom ometen je u stjecanju iskustva o vlastitom tijelu, što se odražava i na formiranje cjelovitog doživljaja sebe, odnosno na konstituciju sebstva (selfa). Među mnogim funkcijama koje kretanje i motorika posjeduju agresija ima značajno mjesto koje smo ovim istraživanjem željeli utvrditi, pri čemu nismo ulazili dublje u analizu je li podrijetlo agresivnosti nagonsko ili je ona uvijek rezultat samo frustracije. Uzorak na kojem se provodilo ispitivanje sastojao se od ukupno sto slučajno odabranih ispitanika oba spola u dobi od 16 do 18 godina. Pedesetero ispitanika imalo je motoričku ograničenost zbog bolesti ili povreda, a pedesetero ispitanika bilo je intaktnih motoričkih funkcija. U istraživanju su se koristila tri instrumenta: 1. upitnik za ispitivanje agresivnosti A-87; 2. strukturirani intervju; i 3. protokol opažanja u prirodnim uvjetima. Rezultati analize podataka dobivenih na ukupnom rezultatu kao i na svih pet podljestvica upitnika za mjerenje agresivnosti A-87 pokazuju da se ispitivane skupine statistički značajno ne razlikuju. U rezultatima dobivenim strukturiranim intervjuom vidi se da adolescenti s motoričkom ograničenošću iskazuju veću verbalnu latentnu, a zatim i latentnu fizičku agresivnost. Statistički je značajna razlika između ispitivanih skupina dobivena i na čimbeniku autodestruktivnosti, što govori da su adolescenti s motoričkom ograničenošću nešto više autodestruktivni u odnosu na one iz kontrolne skupine. Iz rezultata dobivenih protokolom za sustavno opažanje u prirodnim uvjetima vidljivo je da postoje izražene razlike na većini opažajnih ponašanja između kontrolne i eksperimentalne skupine, pričem su adolescenti s motoričkom ograničenošću agresivniji od ispitanika kontrolne skupine i to naročito u ponašanjima koja se odnose na sve oblike verbalne agresivnosti. Svi ukupno ispitivani adolescenti kod kojih su zapaženi pojedini oblici manifestnog agresivnog ponašanja na protokolu opažanja nadopunjuju se rezultatima agresivnosti dobivenim na podljestvicama agresivnosti upitnika A-87, što povezuje ova dva mjerna instrumenta i opravdava njihovu upotrebu u istraživanju agresivnosti bez obzira na shvaćanje samog podrijetla agresije.
PDF
