Papinska biblijska komisija objavila je dokument
Biblija i kristologija
kao kriterij i normu suvremenoj kristologiji. Njegova važnost leži ponajprije u inzistiranju na cjelovitosti biblijske slike ...Krista, a kao temeljnu biblijsku strukturu ističe odnos obećanje – ispunjenje. Pitanje o Kristu, Mesiji, i zahtjevu cjelovite biblijske slike Krista prema dokumentu
Biblija i kristologija
te kristologije C. Schönborna u središtu je ovoga članka. Dok je prvo poglavlje posvećeno mesijanskim obećanjima u Starom zavjetu, drugo poglavlje govori o njihovu ispunjenju u Isusu iz Nazareta. Treće poglavlje ovoga rada usredotočeno je na kristologiju C. Schönborna i njezino poštovanje cjelovitosti biblijskoga svjedočanstva o Kristu. U zaključku rada autor upozorava na to da suvremene biblijske znanosti ističu potrebu novoga propitivanja o odnosu obećanja prisutnih u Starom zavjetu i gledanju Novoga zavjeta na ta obećanja i njihovo ispunjenje. To znači da i pred kristologijom stoji novi zahtjev promišljanja odnosa Biblije i kristologije.
The Pontifical Biblical Commission published the document
Bible and Christology
as a criterion and norm for modern Christology. Its importance lies primarily in insisting on the integrity of the biblical image of Christ, and as a fundamental biblical structure, it emphasizes the promise-fulfillment relationship. The question of Christ-Messiah and the demand for an integral biblical image of Christ according to the document
Bible and Christology
and the Christology of C. Schönborn is at the heart of this article. While the first chapter is devoted to the messianic promises in the OT, the second chapter talks about their fulfillment in Jesus of Nazareth. The third chapter of this paper focuses on the Christology of C. Schönborn and its respect for the integrity of the biblical testimony of Christ. In the conclusion of the paper, the author points out that modern biblical sciences emphasize the need for a new examination of the relationship between the promises present in the OT and the view of those promises and their fulfillment in the NT. This means that Christology also faces a new demand to rethink the relationship between the Bible and Christology.
The Pontifical Biblical Commission published the document Bible and Christology as a criterion and norm for modern Christology. Its importance lies primarily in insisting on the integrity of the ...biblical image of Christ, and as a fundamental biblical structure, it emphasizes the promise-fulfillment relationship. The question of Christ-Messiah and the demand for an integral biblical image of Christ according to the document Bible and Christology and the Christology of C. Schönborn is at the heart of this article. While the first chapter is devoted to the messianic promises in the OT, the second chapter talks about their fulfillment in Jesus of Nazareth. The third chapter of this paper focuses on the Christology of C. Schönborn and its respect for the integrity of the biblical testimony of Christ. In the conclusion of the paper, the author points out that modern biblical sciences emphasize the need for a new examination of the relationship between the promises present in the OT and the view of those promises and their fulfillment in the NT. This means that Christology also faces a new demand to rethink the relationship between the Bible and Christology.
U članku se promišlja o doprinosu teologa i pape Josepha Ratzingera (Benedikta XVI.) na području teologije, filozofije te kršćanskog života. Konkretno se promatra situacija vjernika pred izazovima ...pluralnog i sekulariziranog društva koje izbjegava dublja pitanja o smislu života jer tu vjera može „nešto reći“, a čovjek često izbjegava istinu života. Cilj je člankom pokazati kako Ratzinger ulazi u sučeljavanje sa znanstvenicima različita svjetonazora s namjerom da argumentira „razloge nade koja je u nama“ (usp. 1 Pt 3, 15) i koji primjećuje da je u znanosti na pomolu „nova antropologija“ koja lišava čovjeka svakog dostojanstva stvarajući ga prema ljudskim mjerilima i željama. Zato je navještaj Boga danas kušnja teologiji te je teolog pozvan prvenstveno biti osobom molitve, tj. Božjeg iskustva kako bi djelovanje teologa bilo plodno i ljudima privlačno, tj. vodilo Bogu. Ako su djela najbolji „dokaz“ autentična svjedočenja Boga, tada je i govor o kršćanskom iskustvu bitan. Stoga članak razmatra i iskustva svetaca koji su bili osobe prokušane i valjano proživljene vjere. Za Josepha Ratzingera (Benedikta XVI.) vjera je onaj pokretač koji nudi smisao i cjelovitost ljudskog života jer čovjek bez Boga ne zna kamo ide, a još manje razumije tko je on sam.
Veliki pneumatolog Zapada« – Aurelije Augustin Gašpar, Veronika s. Nela; Šehić, Damir
Riječki teološki časopis = Ephemerides Theologicae Fluminenses,
01/2013, Letnik:
40, Številka:
2
Journal Article
Odprti dostop
Tumačenje Duha Svetoga kao međusobne i obostrane ljubavi između Oca i Sina pripada u temeljni poklad zapadne pneumatologije, koju je zasnovao Augustin povezujući dva različita razmišljanja o Duhu ...Svetome: biblijsko, dinamično, i metafizičko, statično. Zato ga mnogi nazivaju »velikim pneumatologom Zapada«. Tom velikom pneumatologu Zapada posvećen je i ovaj rad. Augustinova je pneumatologija, poput kristologije, soteriološka konkretizacija njegova trojstvenoga nauka. Svoj nauk o Duhu Svetomu Augustin je koncipirao unutartrojstveno i nerazrješivo ga vezao uz svoje shvaćanje Crkve i milosti. Tako Crkvu i kršćansku egzistenciju Augustin ne shvaća samo kristološki nego ih obje svojom pneumatologijom povezuje u trojstveno otajstvo samoga Boga. Gledanje na Duha Svetoga kao Caritas, Donum i Comunio Oca i Sina predočava njegove funkcije u povijesti spasenja.
U članku se promišlja činjenica na koju je ukazao Drugi vatikanski sabor, da se u društvu u kome živimo dogodio jedan epohalni povijesni obrat poznanstvenjenja cjelokupne kulture te je »znanstveni ...mentalitet« obilježje današnje kulture i kontekst teološkog promišljanja (Gaudium et spes, 5). Međutim, za mnoge se riječ »znanost« odnosi, prije svega, na prirodne znanosti. Mnogi znanstvenici, polazeći od evolucionizma prožetog određenom sociobiološkom perspektivom, smatraju da je moguća organska rekonstrukcija cjelokupnog područja znanja unutar kojega su drukčiji načini razmišljanja kao što su religiozni, filozofski i etički samo puki epifenomeni, izričaj biološke nužnosti, bez ikakve povezanosti sa stvarnošću i istinom. Na taj način prirodna znanost pokušava biti ne samo ona koja govori o činjenicama, rezultatima, metodama i mogućnostima nego i ona koja tumači smisao, motive i orijentaciju cjelokupne stvarnosti. Pokušava se nametnuti kao ona koja cjelokupnoj stvarnosti daje smisao i strukturu i u odnosu na koju je sve drugo »pretposljednje«. Takav pojam znanosti nosi u sebi opasnost scijentističkoga shvaćanja znanosti, koje znanost uzdiže na razinu religije, tj. njezinu instrumentalnu racionalnost proglašava jedinim mjerodavnim tumačem čovjekove egzistencije. Tako shvaćena znanost reducira čovjeka, promatra ga jednodimenzionalno, unutar jedne jedine perspektive, i to znanstvene perspektive. Taj redukcionizam mnogi nazivaju »suvremenom gnozom« jer je u njemu čovjek ograničio smisao vlastite egzistencije i cjelokupne zbilje jedino na gnozu-znanje. Spašava samo ono što čovjek zna. A zna se jedino ono što čovjek sam proizvodi, što je djelo njegovih ruku.
U takvom su mentalitetu suvremenog društva teologija i filozofija u velikoj opasnosti da i same postanu »gnostičke«, ukoliko žele biti egzaktne isključivo na način prirodoslovnih znanosti i ukoliko sve više zaboravljaju istinsko pitanje o istini te se bave samo pojedinačnim stvarnostima, bez pitanja o značenju cjelokupne zbilje. Martin Heidegger tu gnostičku opasnost nije vidio samo u filozofiji i teologiji nego i u cjelokupnom načinu mišljenja moderna čovjeka koji ne želi promišljati cjelokupnu zbilju, odnosno onaj smisao »koji vlada svime što jest«, nego sve instrumentalizira i podređuje svojim proračunatim svrhama.
Obično se novovjekovno doba, obilježeno tom »gnozom«, pokazuje samo u svjetlu »isključivog humanizma«, pri čemu se »isključivi humanizam« gotovo uvijek pozitivno i preoptimistično prikazuje kao konačan smisao koji jedini može ispuniti čovjeka. Charles Taylor je, naprotiv, u svojoj velikoj studiji »A Secular Age« pokazao kako novovjekovni čovjek u »isključivom humanizmu« nije lišen »unakrsnog pritiska«, tj. kako se nerijetko »isključivi humanizam « doživljava kao ograničenje te se stoga traži izlaz iz njega u traženju nekih novih izričaja transcendencije. Koja je zadaća teologije u traženju novih izričaja transcendencije i zašto je filozofija važna za teologiju, a teologija za filozofiju pred izazovima suvremene »gnoze«, pitanja su o kojima se promišlja u ovome članku.
Članak promišlja Anzelmovo razumijevanje spasenja s posebnim osvrtom na njegovo djelo Cur Deus homo. Prije svega želi se istaknuti osnovna nakana Anzelmove teorije zadovoljštine kao i njezino ...pozitivno vrednovanje. Unatoč pozitivnim vidovima i Anzelmovu doprinosu teologiji, članak ukazuje i na reduciranje takve teologije na racionalnu konstrukciju koja gubi iz vida personalni odnos s Bogom. Anzelmov intellectus fidei zadržava se na svojim »nužnim razlozima« koji zasjenjuju dinamizam vjere shvaćene kao cjelovito ostvarenje odnosa s Bogom. To je očito napose u odsutnosti perspektive čovjekova pobožanstvenjenja kao bitnog vida novozavjetnog nauka o spasenju. Prema većini poznavatelja Anzelmove filozofsko-teološke misli, to je glavni razlog zašto je cijela teorija zadovoljštine stvorila dojam hladnog, juridičkoga poimanja spasenja.
This article aims to introduce the readership to the basic content of R. Gibellini’s latest book entitled Theological Perspectives for the 21st Century, which is, thematically speaking, an extension ...of his previous book, bearing the title Theology of the 20th Century. Following the panorama of theological thought in the 20th century, R. Gibellini turns to the tasks and perspectives of theology and its reflections in the near future. Considering that Gibellini conceived the book here presented as a balance from the perspective of the future, a balance that draws on the theology of the 20th century, the first section of the article brings an overview of the four theological currents of the 20th century. The other three sections centre on the theological prospects of the 21st century: the prospects of the theology of correlation, the prospects of theology in the era of globalisation, and the prospects of the theology of ecumenism and interreligious dialogue. The book was contributed to by internationally renowned theologians. Their reflections follow the significant lines of thought that emerged during the 20th century in general and its last decades in particular, and that are open to further development at the beginning of the 21st century.
Članak namjerava predočiti osnovna obilježja religioznosti u procesu sekularizacije kao izazov i kontekst teološkog promišljanja. Postavlja se pitanje o poimanju sekularizacije kao locus theologicus. ...Odgovor se mora dati diferencirano. Ni jasan ne, ni nekritički da nisu ispravno rješenje. U prvim dvama poglavljima u najosnovnijim se crtama izlaže imanentan obzor ovostranoga unutar kojeg je religioznost izričaj individualnog sebstva koje je postalo »nepropusni subjekt« za transcendentno. Pritom će doći do izražaja prožimanje ili čak poistovjećivanje sekularizacije i sekularizma, na što ukazuje i »isključivi humanizam« ili humanitarizam sekularnog društva. U zadnjem poglavlju autor polazi od kršćanskog poimanja i značenja sekularizacije i ukazuje na kršćanski humanizam kao mogućnost da se imanentnom svijetu sekularnog doba pruži otvorenost prema transcendentnom. A da bismo to ostvarivali, u duhu kršćanske tradicije, nema drugog puta nego kristološka paradigma »nepomiješano i neodijeljeno«.
Kršćani su tijekom dvije tisuće godina živjeli i svjedočili činjenicu da je Marija iz Nazareta ne samo Majka Isusova već i naša Majka. To posebno poslanje Bogorodice unutar Crkve vidljivo je već na ...početku i na kraju Ivanova evanđelja. Pri tome svadba u Kani Galilejskoj (Iv 2,1-2), Marijina prisutnost pod križem i Isusove riječi proglašenja njezina novog, duhovnog majčinstva (Iv 19,25-27) čine ključna mjesta.
Ovaj rad ukazuje na teološko promišljanje Marijina poslanja koje proizlazi kako iz Drugog vatikanskog koncila tako i iz pontifikata Ivana Pavla II. Dogmatska konstitucija o Crkvi Lumen gentium Drugog vatikanskog koncila ističe Marijino mjesto u otajstvu Krista i otajstvu Crkve. Na taj način prikazuje kristocentričnost i eklezijalnost Marijina poslanja, ali i njezino posebno poslanje kao naše Majke. Rad se poziva i na učiteljstvo pape Ivana Pavla II. koji je, oslanjajući se na Koncil, govorio o Marijinu majčinskom poslanju, posebno u enciklici Redemptoris Mater. Otkupiteljeva majka.
Svoju apostolsku pobudnicu o euharistiji, sakramentu ljubavi, papa Benedikt XVI. povezuje sa svojom prvom enciklikom Deus caritas est. Bog je ljubav, u kojoj također govori o sakramentu euharistije ...kako bih istaknuo njezin odnos s kršćanskom ljubavlju, bilo prema Bogu bilo prema bližnjemu. Papa Benedikt ističe da „biti kršćanin nije rezultat neke etičke odluke ili neke velike ideje, već je to susret s događajem, s Osobom, koja životu daje novi obzor i time konačni pravac“. Budući da je Bog prvo ljubio nas (usp. 1Iv 4,10), ljubav nije samo „zapovijed“ već je i odgovor na dar ljubavi kojom nam Bog dolazi ususret. Isusova smrt na križu vrhunac je očitovanja Božje ljubavi u „svome najradikalnijem obliku“ (usp. Iv 19,37). Tome činu prinosa Isus je dao trajnu prisutnost ustanovljenjem euharistije na posljednjoj večeri. On aticipira svoju smrt i uskrsnuće dajući već u tome času svojim učenicima samoga sebe u prilikama kruha i vina (usp. Iv 6,31-33) Stoga je izraz agape, za papu Benedikta, postao također i nazivom za euharistiju: „u njoj sâm Bog dolazi na tjelesan način da bi nastavio svoje djelo u nama i po nama“. Iz toga jasno slijedi da je „euharistija središte i cilj sveukušnog kršćanskog života“, a kršćanin je pozvan da „svojem životu
dâ autentično euharistijsko utemeljenje“.
