The paper seeks to establish a relationship between bioethics and biopolitics in the context of elderly people. Although aging itself is not a phenomenon, the attitude towards elderly people is ...highlighted as a phenomenon. Given that they often lose their psychophysical abilities and are faced with personal limitations, they inevitably face both the value system and the treatment of society. In this sense, biopolitics is manifested as the force and power whose instruments allow it to transform and shape a new culture, however, not by independent work, but relying on the help of bioethics, whose main concern is the attitude towards human dignity, life and health. Contrary to the culture of materialism and consumerism, bioethics has the task to reawaken in the modern society the meaning and value of human nature as the basis of ethics and healthy biopolitics in order to raise awareness of virtues as part of the nature of the human person. This aims to highlight the ethics of virtues as a new paradigm of biopolitics because it corresponds to that original and primordial human.
Današnji govor o braku i bračnom životu nije više toliko jednostavan koliko je možda bio prije otprilike pedesetak godina. Naime, danas sve više do izražaja dolaze drukčiji oblici zajedničkog života: ...izvanbračni život, odnosno brak bez vjenčanja, život prije braka, brak na probu i slobodni oblici ljubavi. Ti »novonastali« i sve zastupljeniji oblici zajedničkog suživota, koji postaju sve privlačniji i prihvaćeni, pobuđuju zanimanje društva, a napose Crkve, koja pred društvenom zajednicom stoji kao sakrament najtješnjeg sjedinjenja s Bogom nastojeći izvršiti svoje poslanje u svijetu – spasenje ljudi. Odmak društva od tradicionalnog oblika razumijevanja braka za Crkvu nije prirodni tijek nego duhovno-moralno zastranjenje prouzročeno odmakom od Boga. Stoga je ovo istraživanje na kojem je sudjelovalo 1688 zaručnika iz Zagrebačke nadbiskupije pokazalo kako unatoč tradicionalnom pogledu na brak ipak praktično postoji realna briga koja potiče Crkvu na daljnje kritičko promišljanje pastoralnog pristupa pripremi za sakrament ženidbe. U tom smislu članak predstavlja istraživanje stavova, pogleda i odnosa zaručnika prema braku i zahtjevima braka. U radu ćemo prikazati koliko je tradicionalan pogled na brak u Crkvi utjecao, ili nije utjecao, na današnje zaručnike, te koliko se oni slažu s naukom Crkve o braku kao božanskom pravu.
Today, the discourse on marriage and marital life is no longer as straightforward as it may have been about 50 years ago. Namely, different forms of cohabitation have been increasingly coming to the forefront: extramarital cohabitation, or living together without getting married, premarital cohabitation, trial marriages, and other various forms of free love. These »emerging« and increasingly prevalent forms of cohabitation have been becoming more attractive and accepted, arousing the interest of society, and particularly the Church, which stands before the community as a sacrament of the closest union with God, seeking to fulfil her mission in the world – the salvation of people. This departure from the traditional form of marriage is not a natural course of action for the Church, but rather a spiritual and moral concern caused by a departure from God. Therefore, even this research, in which 1688 engaged couples from the Archdiocese of Zagreb took part, showed that despite the traditional view of marriage, there is still a practical concern that encourages the Church to further reflect critically on her pastoral approach to marriage preparation. Thus, the article presents a research of attitudes, views and relation of engaged couples toward marriage and requirements of marriage. At the same time, the authors attempt to present how the traditional vision of marriage in the Church as divine right affect, or fail to affect, engaged couples, and how much they agree with or accept the reality that marriage is above all a divine right.
Rad proučava suvremeni napredak na području genetike koji zahvaljujući velikim probojima u znanstvenom razumijevanju uloge gena u živih bića i razvoju (bio)tehnologije nudi nove primjene i mogućnosti ...na području zdravlja i poboljšanja čovjeka. U radu se nastoji ove napretke promatrati u suvremenom društvenom i moralnom kontekstu koji se često tumači i razumije kroz pojam postmodernizma. Priznajemo velike potencijale novih (bio)tehnologija, ali upozoravamo kako, budući da spomenuti kontekst ne nudi jasno definirane etičke standarde kao ni jasan koncept čovjekove prirode, postoji znatan rizik zloporabe tih (bio)tehnologija. Ti rizici najčešće se povezuju s ugrožavanjem slobode i jednakosti, a nerijetko se dovode i u vezu s pitanjima smisla i statusa čovjeka kao osobe. Dapače, nastojimo ukazati kako upravo problemi i nerazumijevanja na ontološkom području prethode društvenim neredima. Imajući to na umu, ne mislimo kako nove (bio)tehnologije po sebi stvaraju nove opasnosti, koliko imaju potencijal naglasiti one koje su već prisutne. Kako nova genetika intervenira u samu arhitekturu života, stavljajući je na raspolaganje ljudskim rukama, sam život bi mogao postati tržišna i manipulativna roba. Odgovor na te moguće zloporabe nije u odbacivanju novih (bio)tehnologija, nego u prepoznavanju nedvosmislenog statusa čovjeka kao bića koje je vrijednost u sebi i za sebe, a koju je nemoguće prepoznati ako se zanemaruje transcendentna dimenzija čovjeka.
Knjiga Postanka ističe da je Bog stvorio čovjeka na svoju sliku i povjerio mu brigu za svijet da nastavi njegovo djelo stvaranja. Međutim, grijehom je čovjek iznevjerio povjerenu mu zadaću i u svojoj ...oholosti narušio svoj odnos prema Bogu, bližnjemu i prirodi. Paradoksalno je da je čovjek tim činom zapravo ponajviše naštetio samom sebi jer grijeh u sebi uvijek ima razarajuću snagu i po naravi narušava cjelokupne čovjekove odnose. Polazeći od antropologije grijeha, a u svjetlu enciklike Laudato si', u ovom radu želimo pobliže prikazati konkretne grijehe i njihove razorne posljedice. One se očituju u grešnim postupcima prema Bogu, bližnjemu i prirodi, a očituju se, prije svega, kao ekocid, kulturocid, grijeh protiv pravednosti i međugeneracijske solidarnosti, odnosno, općenito kao grijeh protiv ljudske ekologije koji je izravno usmjeren protiv dostojanstva ljudske osobe. Grijesi protiv prirode nisu, naime, ništa manje teški od grijeha protiv Boga i čovjeka. Naprotiv, čine jednu nerazdvojnu cjelinu te se u zadnjem djelu rada posebno ističe važnost ekološkog obraćenja, budući da ga papa Franjo predlaže kao jedini put izlaska iz nastale krize i put kojim se čovjek može izliječiti od slijepe oholosti te na taj način ponovno preuzeti odgovornost za svijet koji mu je Bog povjerio na čuvanje.
The book of Genesis points out that God created man in his own image and entrusted him with the care of the world to continue his work of creation. However, through sin, man failed the task entrusted to him and in his haughtiness infringed his relationship with God, his neighbour and nature. It is paradoxical that by this act, man actually harmed himself the most, because sin always has a destructive force in it and by its very nature destroys all of man's relationships. Starting from the anthropology of sin, and in the light of the encyclical Laudato Si', in this paper we want to take a closer look at concrete sins and their devastating consequences. They are manifested in sinful actions towards God, neighbour and nature, and they are manifested, first of all, as ecocide, culturocide, a sin against justice and intergenerational solidarity, or, in general, as a sin against human ecology that is directly aimed at the dignity of the human person. Sins against nature are no less serious than sins against God and man. On the contrary, they form an inseparable entirety, and in the last part of the paper, the importance of ecological conversion is especially pointed out, since Pope Francis proposes it as the only way out of the present crisis and the way by which man can be cured of blind arrogance and in this way take responsibility for the world again which God entrusted to his care.
We examined and compared the relationship between religiosity and symptom severity in patients with major depressive disorder (MDD) rated by the Hamilton Depression Rating Scale) and schizophrenia ...(rated by the Positive and Negative Syndrome Scale). The Duke University Religion Index, the Santa Clara Strength of Religious Faith (SCSORF) questionnaire, and the Brief Religious Coping scale scores were similar between patients with MDD (n = 50) and patients with schizophrenia (n = 50). In patients with MDD, higher organizational religious activity (ORA) (estimate = 2.28, 95% confidence interval CI = 0.37-4.19; p = 0.020) and higher negative religious coping (estimate = 0.43, 95% CI = 0.03-0.84; p = 0.037) were independently associated with more severe symptoms. In patients with schizophrenia, higher ORA was associated with lower negative symptoms (estimate = -1.99, 95% CI = -3.94 to -0.03; p = 0.046). Higher SCSORF was associated with lower ORA in both patient subsets, and thus indirectly with milder symptoms in patients with MDD and with more severe negative symptoms in patients with schizophrenia. The relationship between religiosity and symptom severity apparently differs in patients with MDD and those with schizophrenia.
U radu se nastoji utvrditi odnos bioetike i biopolitike u kontekstu osoba starije životne dobi. Iako starenje po sebi i nije fenomen, ipak se kao fenomen ističe odnos prema osobama starije životne ...dobi. S obzirom na to da iste nerijetko gube svoje psihofizičke sposobnosti i suočavaju se s vlastitim ograničenjima, neminovno se suočavaju i s vrijednosnim sustavom i odnosom društva. U tom smislu biopolitika očituje se kao snaga i moć koja je sposobna svojim instrumentima preobraziti i oblikovati novu kulturu, međutim ne samostalnim radom, već je dužna osloniti se na pomoć bioetike, čiji je temeljni predmet odnos spram ljudskoga dostojanstva, života i zdravlja. Nasuprot kulturi materijalizma i konzumerizma bioetika ima zadatak iznova probuditi u suvremenom društvu smisao i vrijednost ljudske naravi kao baze etičnosti i zdrave biopolitike radi razvijanja svijesti o krjepostima kao dijelu naravi ljudske osobe. Time se etika krjeposti želi istaknuti kao nova paradigma biopolitike jer odgovara onom izvornom i iskonskom ljudskom
John Rawls is one of the greatest philosophers in the field of moral theory and a representative of moderate liberalism. The main idea behind his work A Theory of Justice, published in 1971, is ...justice as fairness, or rather establishing a society in which social security of each individual would be guaranteed, with special emphasis on the care of those who are less privileged (social principle). In forming his moral theory he leans on Kant a great deal, on the tradition of the social contract, and he places the deontological moral against the utilitarian (teleological) one. The fact that in his theory he included a number of virtues typical of the Judeo-Christian tradition – fairness in choosing the principles of a just society, dignity of every human, the original position which means an ideal position (the Garden of Eden), the social principle (poor Lazarus), emphasizing mutual agreement (Babylon or Pentecost) – has encouraged a lively discussion among theologians. The absence of metaphysics, the fact, that these virtues are present in Rawls’ liberal theory in their secularised form, points to a certain ambiguity or even contradiction: on the one hand, it means a certain search within the liberalism itself (in a way scared of itself), while on the other hand liberalism with its method and starting points denies the possibility of recognizing certain virtues and their arguments.
Mladi ljudi nerijetko su objekt promišljanja starijih. Često podliježu njihovom analiziranju, promišljanju i poučavanju. Ovdje svakako ne isključujemo i (ne)potrebno kritiziranje. No je li kritiziranje i analiziranje i danas prihvatljiv način pristupanja mladim ljudima? Mišljenja smo kako svakoj konstruktivnoj kritici s ciljem poučavanja mladih osoba utemeljenoj na analizi i promišljanju nužno prethodi ono na što nas papa Franjo tijekom svog pontifikata poziva – slušanje. Time je i ovaj rad išao u tom smjeru – slušati i osluškivati glas i riječ mladih ljudi, a sve s ciljem kako bi im se služilo na ispravan i cjelovit način, tj. da u njima vjera, kako govori sv. Pavao u Poslanici Efežanima, raste do spoznaje Sina Božjega, a oni rastu do mjere uzrasta punine Kristove (usp. Ef 4,13‑14). Kroz te riječi Crkva traži svoj put do susreta s mladim ljudima i služenja Radosne vijesti kao osnovne zadaće povjerene joj od Uskrslog Krista.
Autor ovim člankom nastoji otvoriti raspravu o pitanju pojma te smisla i vrijednosti odgovornog roditeljstva i njegova kršćanskog oblikovanja s obzirom na sakrament krsta. Osim toga, nastoji se ...potaknuti na novo produbljivanje ili otkrivanje smisla nabrajanja obveza tijekom slavlja sakramenta krštenja u slučajevima novih modela roditeljstva kao što su istospolne zajednice i osobe koje se odlučuju na samohrano roditeljstvo uz pomoć medicinski pomognute oplodnje. Nastoji se otvoreno promišljati u kojoj su mjeri i na koji način novi modeli roditeljstva (napose istospolne zajednice) u mogućnosti odgojem biti istinski tumači Božjeg reda stvaranja i njegovi su-radnici u stvaranju i oblikovanju svijeta i društva pomoću odgoja djece. Naime, odgoj kako ga postavlja sakrament krštenja u svjetlu vjere upućuje nas na njegovu antropološku i moralnu dimenziju koja omogućuje djetetu dvije bitnosti ‒ osvjetljenje vlastita identiteta i dostojanstva kao slike i prilike Božje i osvjetljenje poziva na suradništvo s Bogom.
Objavom bule Misericordiae vultus 11. travnja 2015. godine papa Franjo je unaprijed najavio Izvanredni jubilej milosrđa, označivši ga kao posebno vrijeme za Crkvu. Tim povodom bula izdvaja dvije ...stvari: a) cilj Jubileja, a to je omogućiti čovjeku istinski susret s Bogom, da blizinu i ljubav Božju iskustveno doživi iz prve ruke kao osobno iskustvo, i b) zahtjeve, koji su ponajprije upućeni služiteljima sakramenta pomirenja, a to je otkrivati lice milosrđa nebeskoga Oca i pomagati penitentu na putu vjere. Iz tog je razloga glavni predmet ovoga članka promišljati o odnosu vjere i milosrđa u sakramentu pomirenja. Kako bi se, međutim, izbjeglo nepotrebno idealiziranje toga odnosa, čovjekovo iskustvo nam ne dopušta da se zanemari i druga »strana medalje«, tj. kako se penitent pred navještajem milosrđa ne suočava samo s ljubavlju Božjom nego, nerijetko, i s vlastitom nevjerom što otežava daljnji govor o milosrdnom Bogu punom ljubavi i dobrote. Ovdje se ne isključuje i moguća banalizacija grijeha, grešnoga stanja i vjere jer Bog koji ljubi uvijek i sve oprašta. To, u svakom slučaju, govori o iskrivljenom shvaćanju milosrđa Božjega. U tom i takvom izazovu služitelj sakramenta pomirenja dužan je iznijeti jasan nauk kako je milosrđe Boga Oca dinamika njegove ljubavi kojom izlazi ususret čovjeku pozivajući ga na jednako dinamičan odgovor: obrati se i vjeruj evanđelju. Iz te dinamike ljubavi izvire i istinitost navještaja milosrđa koja poziva na vjeru i vjernost, odnosno na obnovu Saveza i sinovskog odnosa s Bogom Ocem po Isusu Kristu.
Čitavo 20. stoljeće označio je nagao i ubrzan razvoj znanosti, među kojima na poseban način izdvajamo medicinu, biomedicinu i biotehniku, koje nikoga nisu ostavile ravnodušnim, što je vidljivo u ...raspravama o odnosu znanosti i etike. Iako su se navedene znanosti brzo razvijale, ostvarujući zadivljujuće uspjehe na području ljudskog zdravlja i života, sve se više razvijala svijest o potrebi poštivanja etičkih principa. Pri tomu su se etički principi prvenstveno odnosili na položaj, vrijednost i dostojanstvo čovjeka u horizontima znanstvenoga dosega i istraživanja. Suvremeni prijepor je stvorila reproduktivna medicina, odnosno medicinski pomognuta oplodnja. Iako je u početku umjetna oplodnja bila provođena unutar bračnih i izvanbračnih neplodnih parova, u novije se doba posebna etička poteškoća pojavila u kontekstu istospolnih zajednica koje de facto imaju jednaka prava kao i (izvan)bračne zajednice muškarca i žene. Pri čemu na poseban način izdvajamo pravo na potomstvo ostvarivo medicinski pomognutom oplodnjom.
Whole 20th century was designated by sudden and rapid development of science, trough whom we especially mark medicine, biomedicine and bioengineering, which left nobody indifferent, as we can see in challenges and debates created by relationship between science and ethics. Although named sciences were rapidly evolved achieving amazing success in the field of human health and life, simultaneously with them was developed awareness of the need to respect ethical principles. Ethical principles were primarily related to the position, value and dignity of human in the horizons of scientific research and reach. In modern age, it refers to the relationship that is created by reproductive medicine, respectively medically assisted conception, against infertility and position of the child. Although, conditionally saying, initially artificial insemination had sense within the marriage and cohabitated infertile couples, recently appeared special ethical issues in the context of same-sex unions that de facto have equal rights same as cohabitation between a man and a woman. At this point, we especially extricate the right to offspring achievable by medically assisted insemination.
PDF
