Proturječnost stavova o položaju biologije unutar ili izvan područja znanosti može se podijeliti na nekoliko osnovnih pristupa. Prvi pristup smješta biologiju izvan znanstvenog područja zbog ...nedostatka univerzalnosti, nedostatka strogih generalizacija i nedostatka stroge kvantitativne strukture. Drugi pristup smatra biologiju znanošću koju treba svesti na fiziku. Treći pristup vidi značajne razlike između biologije s jedne, i fizike i kemije s druge strane, ali ipak tvrdi da je biologija prava znanost, no samostalna i s vlastitim pojmovnikom i metodologijom. Poredba načela prirodne znanosti s obilježjima biologije ukazuje na nedostatak determinizma, neprikladnost esencijalizma i manjkavosti redukcionističkog pristupa u području biološkog. S druge strane, biologija ima neka posebna obilježja. Biologija je znanost samostalna u određenju svoga područja i biranju prikladnog pojmovnika i metoda proučavanja. Njezino područje, pojmovnik, logika i metodologija ne podudaraju se potpuno s onima ostalih znanosti, ali se u potpunosti ni ne razilaze.
Teorija biološke evolucije prihvaćena je kao neosporna znanstvena činjenica u prirodoznanstvu, no njezin utjecaj nadilazi područje znanosti. Zato teorija evolucije uz svoj visok utjecaj u znanosti ...ima i izvanznanstvene implikacije (politika, religija, etika, kultura). Teorija evolucije nije završena jedinstvena teorija nego dinamično područje s više različitih teorija ili skupina teorija. Uz to, ne postoji konsenzus oko načela koje pokreće preoblikovanje i umnažanje organskih oblika nego više načina objašnjenja evolucijskih promjena. Mogućnost pluralističkog objašnjenja evolucijskih činjenica i načela doprinos je suvremene filozofije znanosti koja ne vidi znanstvene teorije kao završene oblike podložne tek ispitivanju formalne i logičke strukture nekog stupnja
posjedovanja znanja, nego kao promjenjive tvorevine koje se stalno preoblikuju i usavršavaju. Slijedeći taj cilj, ovaj rad uz određenje načela teorije evolucije predstavlja četiri alternativne teorije ili skupine teorija: 1) skupinu saltacionističkih teorija; 2) neolamarkizam; 3) ortogenetske teorije i 4) teoriju morfogenetskih polja. Alternativne teorije tvore brojne koncepcije koje pokušavaju usavršiti dosadašnja rješenja ili odgovoriti na neodgovorena ili loše odgovorena pitanja unutar standardne teorije evolucije. Stoga, proučavanje alternativnih teorija evolucije nije iracionalno i nelogičko jer može doprinijeti napretku znanosti. Promjenjivost znanstvenih teorija upućuje na mogućnost daljnjeg razvoja znanstvenih teorija pa ni standardno gledište teorije evolucije također nije neupitno.
Brojne definicije vrste živog svijeta tvore suprotstavljene filozofske stavove oko pitanja postoji li samo jedna kategorija vrste ili više njih (monizam ili pluralizam vrste). Monisti vjeruju u ...načelnu mogućnost jedne kategorije vrste koja zrcali zbiljnost istovrsnog živog svijeta. Suprotno tome, pluralisti vjeruju da postoje različite kategorije vrste jer je ljudska spoznaja ograničena ili jer je vrstu moguće definirati na mnogo različitih načina. Proučavanje primjera poznatijih monističkih i pluralističkih definicija vrste upućuje na značajno udaljavanje u određivanju kategorije vrste i u prepoznavanju taksonomijskih vrsta. Divergentnost određenja vrste implicira manje epistemološke, a više ontološke sudove o mogućnostima ljudske spoznaje vrsnosti živog svijeta i naravi vrsnosti tog svijeta. Pri tome, postoji konsenzus tek u tvrdnji o evolucijskom nastanku taksonskih vrsta i jedinstvenom drvetu života, ali s različitim klasifikacijama živog svijeta. Rasprava upućuje na suvremene ideje svojevrsne sinteze prema kojoj je narav vrsnosti živog svijeta sofisticirani monizam satkan od pluralističkih određenja vrste.
Povijest ideje biološkog napretka pokazuje kako to nije samorazumljiva kategorija, pa se traži jasna definicija. Biološki progres postoji ukoliko: (1) “naprednije” definiramo kao “složenije” – ...evolucija je tada sinonim napretka, tj. prelaženja iz jednostavnijeg u složenije, iz homogenog u heterogeno; (2) “naprednije” shvatimo kao “uspješnije” s obzirom na okoliš; u tom smislu neke skupine u povijesti života bile su naprednije jer/pa su opstale, dok su druge bile nazadnije ili manje napredne pa/jer su izumrle; s druge strane unutar svojih ekoloških niša pojedini oblici života (vrste) savršeno su prilagođeni svojem okolišu dokle god je on stabilan (u tom smislu, sisavci nisu ništa napredniji od bakterija); (3) kao mjerilo uzmemo raspon ili širinu moguće prilagodbe populacija jer tada postoje razlike; ipak ni u biljaka ni u životinja tu nema aktivnog inovatorskog rješavanja problema okoliša, nego djeluje samo mehanizam varijabilnost/selekcija, automatizam, nagon. U svjetlu gore navedenih bioloških mjerila čovjek je svojim ustrojstvom najsloženije biće (centralni nervni sistem), najmanje je ovisan u odnosu na okolinu, može se novativno nositi spram okoline. Čovjek je jedini kadar za pravi aktivni odnos prema svom okolišu putem specifičnog oruđa kulture. S obzirom na stupanj organizacije i količinu informacija, genom sisavca je napredniji od genoma bakterije, a genom čovjeka raspolaže
s najviše informacija, pa je on po tome najprogresivnije biće u prirodi. O biološkom progresu možemo govoriti ako progresivnost definiramo kao porast složenosti organizacije, no ponekad pojednostavljenje građe omogućava preživljavanje. Čini se da o progresivnosti u biologiji možemo govoriti samo usvajajući princip antropičnosti, zato je u svijetu moguć samo kulturni progres. Posjedovanje informacije je veza između biološke i kulturno-antropološke uspješnosti (progresivnosti). Posjedovanje biologijske informacije za životinju je “potpuna informacija” (npr. genom neke vrste), dok je za Čovjeka samo condicio sine qua non za zbiljnost ljudskog duha koji dobiva, posjeduje i stvara informaciju. Progres je moguće mjeriti prema sposobnosti aktivnog i inovativnog odnosa spram okoliša jedino u nekoj vrsti antropocentričnog obzora koji u središtu ima mjerilo vrijednosti. Nemoguće je govoriti o progresivnosti života (i evolucije) ako svemu nije mjera sam čovjek.
Teorija biološke evolucije danas je prihvaćena kao neosporna
znanstvena činjenica kojom se objašnjava preoblikovanje i
umnažanje živih oblika, kao i međuodnos tih oblika. No, slaganje
ne postoji oko ...principa koji pokreće evolucijske procese. Zapanjujuće
bogatstvo živih formi izaziva brojne prigovore teoriji evolucije,
jer se na osnovi stupnjevite promjene populacija i opstanka
najpodobnijih individua očekivao kontinuitet u prirodi. Suprotno
tome, u prirodi nalazimo diskontinuitet bioloških entiteta (vrsta),
sa strogo odijeljenim neprijelaznim preprekama bez uočljivih
prijelaznih oblika. Opravdano je pitanje kako su više svojte
visokog stupnja različitosti, poput kukaca, riba, ptica i sisavaca,
postale postupkom stupnjevite evolucije mehanizmom prirodnog
odabira. Teorija evolucije, u svim svojim fazama, vidi vrste kao
slučajne, povijesno kontingentne entitete koji nastaju dugotrajnim
nakupljanjem slučajnih uspjeha. S obzirom na to, bilo koji fenotip
može nastati isključivo putem slučajne mutacije i prirodnog odabira:
od proteina prema strukturama i obliku organizma. Teorija evolucije
nema adekvatan odgovor na mnoga pitanja, npr. kako to da unatoč
stalnoj akumulaciji genskih promjena postoji dugotrajna očuvanost
formi ili osobina, te kako je moguća neovisna evolucija homolognih,
složenih struktura (poput oka) u brojnih, vrlo različitih vrsta. Teorija
morfogenetskih polja nudi odgovore na ta pitanja.
The history of the idea of biological progress shows that it is not a selfexplanatory category, so a clear definition is required. Biological progress exists if: (1) “more progressive” is defined as ...“more complex” – in that case evolution is synonymous with progress, i.e. development from simple to complex, from homogeneous to heterogeneous; (2) we perceive the expression “more progressive” as more successful in relation to the environment, in these terms some groups in the history of life were more progressive because/so that they survived, while others were retrogressive or less progressive because/so that they died out; on the other hand, within their ecological niches, certain forms of life (species) are perfectly adapted to their environment as long as it is stable (along these lines, mammals are no more progressive than bacteria); (3) we take the span or reach of a potential adaptation of populations as a measure (in which case differences exist). However, there is no active, innovative problem solving in relation to the environment either with plants or animals – only the variability mechanism / selection is in place, automatism, instinct. In the light of the above-mentioned biological criteria, man is the most complex living creature by his constitution (central nervous system), he is the least dependent on the environment and can be innovative in relation to the environment. Man is the only living creature capable of establishing an active relationship with the environment through his special tool – culture. Considering the level of organization and quantity of information, the mammal genome is more progressive than the bacterium genome, while the human genome comprises most information which makes man the most progressive living thing. We can talk about biological progress if we define progressiveness as advancement toward complexity of organisation, but sometimes the simplification of structure enables survival. It seems that we can talk about progressivenessin biology only if we accept the anthropic principle – that is why only cultural progress is possible. Information is the link between biological and cultural-anthropological successfulness (progressiveness). Biological information is a “complete” piece of information to an animal (e.g. the genome of a species). To a human being, it is only a condicio sine qua non for the reality of human spirit which receives, keeps and generates information. Progress can be measured according to the capability of establishing an active and innovative relationship with the environment, but only within some sort of anthropocentric outlook which is a criterion of value. It is not possible to talk about progressiveness of life (and evolution) if man is not the measure of all things.
Recenzije i prikazi Šundov, Zvonko; Čengić, Nino; Marinović, Saša ...
Filozofska istraživanja,
2014, Letnik:
34, Številka:
3/135
Book Review
Recenzirano
Odprti dostop
Katarina Peović Vuković, Mediji i kultura Ideologija medija nakon decentralizacije, Naklada Jesenski i Turk, Zagreb 2012.
Fahrudin Novalić, Demokracija i globalna krizaUnutrašnji i vanjski uzroci ...krize iz 2008. godine, Sveučilišna knjižara, Zagreb 2014.
Michael J. Sandel, Pravednost: kako ispravno postupiti?, Algoritam, Zagreb, 2013.
Tu Weiming, Daisaku Ikeda, New Horizons in Eastern Humanism Buddhism, Confucianism and the Quest for Global Peace, I. B. Tauris, London – New York, 2011.
