This article aims to provide the comprehensive and systematic review of the doctrine of Photinus of Sirmium († 376), based on the work of Hilary of Poitiers De Trinitate composed between 358 and 360. ...Photinus error is primarily Christological. The first part of the article deals with Hilary’s interpretation of Photinus’understanding of the subject of the Incarnation according to which God the Word/the Word of God was comprehended as a part or one of God’s powers, a mere word, the expression of thought, which does not really differ from God, having no subsistence or existence, so that God is ultimately considered solitary. It is a strict Monarchianism. The second part focuses on Photinus’understanding (based on De Trinita-te) of what was “assumed” of the humanity by the Word of God for the pur-pose of Incarnation, and in which way. Two interpretations referring to Pho-tinus’understanding of the conception of Jesus Christ in Mary, attribute it supernatural causes (the Virginal conception by the non-subsistent Word) and presumably quite natural causes. For the purpose of the Incarnation, the Word of God “assumes” (“takes on”) the entire man, conceived in Mary. The “Incarnation”, as such, is accomplished by the extension of the non-subsisting Word and its in/ dwelling in that man. Based on De Trinitate, the third part deals with the effects of “the Incarnation” as it was understood by Photinus. Hilary concludes that it results in two subjects: on the one hand, it is solus communis generis homo who was born of Mary, and on the other hand, the non-subsistent Word of God that dwelt in that man. The union of the man born of Mary and the Word of God – a part of God’s powers – is reduced, by Photinus and in Hilary’s interpretation, to habitatio, temporary and accidental in/dwelling of the Word of God in the man in a manner the Spirit dwelt in prophets. The effect of the in/dwelling of the Word in a man born of Mary (or the dwelling itself) can be taken as prophetal inspiration, animation, consisting of mere external strengthening of the man and empowering him for his and Divine activity, nevertheless, man’s vital and, and as it seems operative, principle is his soul. Based on De Trinitate, Divine Sonship or filiation and “deification” of man born of Mary, according to Photinus, seems to be due to the fact that the non-subsisting Word of God – a part of God’s powers – dwells in him, inspiring or animating him by strengthening him and empowering him for divine activity. According to Hilary, Photinus denies pre-existence of the Word, that is, the Son, Christ so he cannot even be the co-Creator of the world. He becomes existent, that is, subsistent only through the Incarnation and birth of Mary. For Hilary, Photinus’ adoptionist position is clear: the man is assumed into the Son and into the God. According to Hilary, in Photinus’ doctrine there is no place for the real Incarnation of the true Son of God. Hilary’s interpretation of Photinus’ understanding of Jesus Christ, the Son, is that he is not the Word made flesh, nor he is one and the same both God and Man. For Hilary Jesus Christ or Son of God as Photinus understands him is just someone like a prophet (a man) inspired, that is empowered by a Word of God dwelling in him – by a part of God’s powers – for divine activity; ultimately, Hilary reduces him to a mere man, to a creature. The fourth part points out that opinions expressed in the scholarship – based exclusively on the Book Ten of Hilary’s De Trinitate – according to which Photinus, motivated by soteriology, insisted on the wholeness of Jesus’ humanity that is on the fact that Jesus Christ had a human soul, should be taken relatively. To conclude, on the basis of Book Ten of De Trinitate Photinus insisted on the wholeness of the humanity of Jesus Christ, that is, on his possessing of the human soul, just to the extent which he held that he was a mere man (in whom the non-subsistent Word of God dwelt as a Spirit in prophets).
Na temelju poslanica sv. Jeronima rad nastoji ukazati na važnost i značenje prijateljâ i prijateljstva u njegovu životu te iščitati njegovu teoriju prijateljstva, odnosno ideal prijateljstva koji je ...ponudio svojim čitateljima. Prvo poglavlje ističe važnost prijatelja i prijateljstvâ za Naučitelja iz Stridona, čemu s više gledišta imaju pridonijeti i ostali dijelovi rada. Drugo poglavlje ocrtava njegovo shvaćanje iskona i naravi prijateljstva te sponâ koje povezuju prijatelje. Treće poglavlje ukazuje na važnost komunikacije koja, prema sv. Jeronimu, hrani, učvršćuje, održava i posvjedočuje prijateljstvo. Četvrto poglavlje, napose s gledišta korespondencije sv. Jeronima sa sv. Augustinom, bavi se pitanjem na koji se način prijatelji trebaju ophoditi i kojih se normi držati dođe li među njima do nesporazuma, nesuglasica, spora, pa i polemike. Rad ukazuje na dragocjenost prijateljstva u Jeronimovu životu. Iskon, odnosno vrelo ljubavi koja povezuje prijatelje, Stridonjanin vidi u Kristu, odnosno u Bogu, koji istom prijateljstvo i učvršćuje. Ističe nezamjenjivu važnost komunikacije, koja prema Jeronimu održava i hrani prijateljstvo, te nužnost otvorenosti i iskrenosti u prijateljskim odnosima. Jednako vrijedi i u slučaju nesuglasica ili sporova, koje prema sv. Jeronimu valja rješavati u istom duhu, u prvi plan stavljajući prijateljsku ljubav hranjenu vjerom te želju za mirom.
On the basis of the epistles of St. Jerome, the article is attempting to draw attention to the importance and meaning of friends and friendship in his life and to discern his theory of friendship, i.e., the idea of friendship that he offered to his readers. The first part points out the importance of friends and friendships for the teacher from Stridon, to which other parts also contribute from various perspectives. The second part draws his understanding of the origin and nature of friendship, as well as the ties that bind friends. The third part points out the importance of communication that, according to St. Jerome, feeds, strengthens, maintains, and testifies to friendship. The fourth part is based primarily on the correspondence between St. Jerome and St. Augustine and it deals with the question of how friends should behave and which norms should they follow when there is a disagreement, argument, fights, or polemics between them. The article draws attention to the preciousness of friendship in Jerome’s life. Jerome sees the origin, i.e., the source of love that binds friends, in Christ or in God who also strengthens the friendship. The author points out the irreplaceable importance of communication that, according to Jerome, maintains and feeds friendship, as well as the necessity of openness and honesty in friendship. This holds also in cases of disagreement and arguments that, according to St. Jerome, ought to be solved in the same spirit by putting in the first place the love between friends that is fed by faith and desire for peace.
Rad se bavi višeslojnom problematikom fatimskog zahtjeva za posvećenje Rusije i svijeta unutar šireg konteksta teoloških promišljanja jednog od najvećih mariologa XX. stoljeća i koncilskog perita ...Renéa Laurentina (1917. – 2017.). Prvi, uvodni dio rada kontekstualizira temu, ocrtavajući Laurentinov pristup bavljenju problematikom ukazanja, pa tako i onog fatimskog, te sumirajući njegov doprinos na tom području. Drugi dio rada na temelju Laurentinovih uvida i prosudbi upućuje u delikatnost problematike fatimskog zahtjeva u vidu poteškoća koje je on za pape predstavljao u diplomatskom pogledu, što se tiče odnosa papinske službe prema privatnim objavama te gledom na sud o valjanosti učinjenih posvećenja. Treći dio rada donosi Laurentinova razmatranja problematike fatimskog zahtjeva za posvećenje Rusije i svijeta s teološkog stajališta. Zaključni dio rada daje oris Laurentinovih konkretnih, praktičnih prijedloga proizašlih iz njegova teološkog promišljanja fatimskog zahtjeva za posvećenje, koji nastoje oko boljeg razumijevanja same naravi posvećenja i njegove »duhovne kvalitete«, s konačnim ciljem djelotvornosti posvećenja o kojemu – budući da je posvećenje naša svetost, pobožanstvenjenje – prema Laurentinu ovisi sama budućnost osoba i zajednica.
Postojanje uvjerenja prema kojemu je crkveni otac i naučitelj sv. Jeronim začetnik glagoljaštva najranije je posvjedočeno u otpisu Inocenta IV. senjskomu biskupu Filipu (1248.), a u Hrvata,
no i ...izvan njihova nacionalnoga prostora, ta se jeronimska tradicija ukorijenila i zadržala gotovo do polovice 19. stoljeća. Autorica u prilogu nastoji objediniti i sustavno izložiti u literaturi iznesene čimbenike koji rasvjetljuju genezu jeronimske tradicije. Ponajprije se razmatra spomen uvjerenja vezanog uz sv. Jeronima u okviru otpisa Inocenta IV., izlažući pretpostavljene razloge njegova pojavljivanja
u navedenom dokumentu, te se razmatraju mišljenja o mogućnosti njegova upliva na privilegij koji dokument podjeljuje. Potom se izlažu hipoteze vezane uz genezu uvjerenja o sv. Jeronimu kao začetniku glagoljaške tradicije; sumiraju se dosada pretpostavljani čimbenici koji su mogli potaknuti spontanu pojavu toga uvjerenja kao i mogući motivi iz kojih su glagoljaši ili netko drugi (Rim?) baštinu Svete braće počeli pripisivati sv. Jeronimu. Navode se i mogući razlozi iz kojih se ona pripisuje upravo tom svetcu. Ukazuje se i na činjenicu da su u određenom razdoblju jeronimska i ćirilometodska tradicija koegzistirale. Zaključno, autorica u prilogu naznačuje i posljedice koje je odobrenje glagoljanja podijeljeno otpisom Inocenta IV. imalo na
uvjerenje u njemu izneseno vezano uz sv. Jeronima, naime po njegov kult, širenje jeronimske tradicije i izvan glagoljaškoga areala, njezino prihvaćanje od strane hrvatskih i europskih humanista te naših starijih pisaca, kao i njezino održavanje sve do 19. stoljeća.
Autorica u prilogu nastoji objediniti te sažeto i sustavno izložiti najvažnije spoznaje vezane uz otpis pape Inocenta IV. senjskomu biskupu Filipu iz godine 1248. Rad se ponajprije bavi pravnim
...aspektima, odnosno sadržajem reskripta, koji je temelj kanonske egzistencije glagoljice na našim prostorima. Pritom se također osvrće i na neke momente bitne za kanonski položaj glagoljice u našim krajevima od njezina najranijega spomena do godine 1248. Potom nastoji izložiti crkveno-političke okolnosti tijekom prvih desetljeća 13. stoljeća koje su uvjetovale novi odnos Rima prema drugim (nelatinskim) liturgijskim jezicima i obredima, kao i one u hrvatskim
krajevima u doba papina otpisa u kojima je taj novi odnos zaživio upravo u vidu otpisa pape Inocenta IV. senjskom biskupu (1248.) i omišaljskim benediktincima (1252.). Autorica zaključuje rad nastojeći sabrati i prikazati značenje, odnosno dosege senjskoga i omišaljskoga
privilegija na svim onim područjima na kojima su oni utvrđeni.
Disertacija je podijeljena u dva dijela. U prvom poglavlju prvog, uvodnog dijela služeći se relevantnim studijama autorica smješta djelo De Trinitate Hilarija iz Poitiersa u kontekst arijanske ...kontroverzije pedesetih godina IV. stoljeća pri čemu se razviđa kako je njegov nastanak neposredno potaknut “blasfemnom” vjeroispoviješću sinode u Sirmiju 357. godine, te da je prvotni cilj De Trinitate pobijanje arijanskoga nauka izlaganjem vjere Crkve. U drugom poglavlju autorica na temelju recentnih studija prikazuje kronologiju i strukturu nastanka djela i Hilarijevu teološku metodu. U Drugom, središnjem dijelu rada autorica rekonstruira, analizira i sustavno prikazuje nauk o utjelovljenju – njegovu narav, svrhu i učinke – na temelju dogmatsko-polemičkog Hilarijevog djela De Trinitate, polazeći od neposrednog povijesno-teološkog konteksta. U prvom poglavlju autorica kao primarne Hilarijeve oponente u polemici vezanoj uz utjelovljenje identificira (homejske) arijance, dočim on također pobija nauke Fotina iz Sirmija i Marcela iz Ancire/sabelijanizam. U drugom poglavlju autorica utvrđuje da se prema Hilariju Sin Božji utjelovio uzevši od onoga što je čovjekovo jednu konkretnu i cjelovitu ljudsku narav – dušu i tijelo, kojoj je on sam jedino počélo. U ostalim poglavljima ovoga dijela rada autorica analizira Hilarijevo shvaćanje utjelovljenja s formalnog aspekta te potom nastoji utvrditi kako je Hilarije pojmio njegove učinke. Tako u trećem poglavlju autorica zaključuje kako je po Hilariju utjelovljenje rezultiralo jednim subjektom, naime da se sjedinjenje Sina Božjega i ljudske naravi ostvarilo u jednoj osobi, te da je neodijeljeno odnosno neodjeljivo za svu vječnost. U četvrtom poglavlju autorica pokazuje da je Isus Krist nakon utjelovljenja za Hilarija i Bog i čovjek. U petom poglavlju autorica utvrđuje da se po Hilariju sjedinjenje božanskog i ljudskog ostvarilo u božanskoj osobi Isusa Krista, koja je za Hilarija istovjetna preegzistentnoj osobi Sina Božjega. U šestom poglavlju autorica je pokazala da Hilarije eksplicitno tvrdi i dokazuje Kristovu opstojnost u dvije cjelovite i zbiljske naravi, božanskoj i ljudskoj, te ih jasno razlikuje uočavajući i razlikujući njihove vlastitosti i različita djelovanja kojima su one počéla. Božanska narav Isusa Krista, argumentira autorica, po Hilariju nije pretrpila nikakvoga umanjenja – promjene. Nakon utjelovljenja – koje je za njega kenoza, snishodljivost, ali nipošto gubitak po božansku narav – Krist, ostajući u božanskoj naravi, po Hilariju posjeduje i cjelovitu ljudsku narav – dušu i tijelo. Isusa Krista Hilarije, pokazuje autorica, prepoznaje kao pravoga Boga i “savršenoga” čovjeka. Zbog svojega počéla koje je u njemu samome Krist, po Hilariju, utvrđuje autorica, nije uzeo grešne mane naše naravi te je stoga, iako pravi čovjek, bezgrešan i nesagrješiv, izvan naše grešne/manjkave (uitiosa) slabosti i mana ljudskih trpnji (passionum). Prema Hilariju, stoga, valja reći – pokazuje autorica – da je Isus Krist rođen i u ljudskoj naravi i u sličnosti ljudskoj naravi, kao čovjek no i čovjeku sličan. Autorica na poslijetku utvrđuje da je za Hilarija ljudska narav Isusa Krista, iako prava ljudska, jedinstvena i iznad naše, te on zato nije podložan ograničenjima i nužnostima ljudske naravi, niti osjećaju bola/patnji.
The dissertation is divided into two parts. In the First Chapter of the First, introductory Part the author has contextualised, by using the relevant studies, Hilary’s work De Trinitiate within the Arian controversy of the fifties of the fourth century. This shows that the ‘blasphemous’ creed of the synod in Sirmium in 357 was the immediate cause of the work’s appearance, while its main aim is to refute the Arian teaching by presenting the faith of the Church. In the Second Chapter the author presents, by using the recent studies, the chronology of and the structure according to which the work has been written, as well as Hilary’s theological method. In the Second, main Part of the thesis, the author tried to reconstruct, analyse, and systematically present Hilary’s doctrine on Incarnation – its nature, purpose, and effects – according to his work De Trinitate and starting with the work’s immediate historical-theological context. In the First Chapter of this part the author has identified (Homoian) Arians as Hilary’s primary polemical opponents as regards the teaching on the Incarnation, while he also engaged in refutation of Photinus of Sirmium and Marcellus of Ancyra (Sabellianism). In the Second Chapter of this part the author presents Hilary’s doctrine of Incarnation as the Son of God’s assumption of one concrete and complete human nature – that is, a soul and a body, to which the Son of God is the only and exclusive principle. In the remaining chapters of this part of the thesis the author analysed Hilary’s thought on Incarnation from the formal aspect while trying to establish its immediate effects. Therefore, in the Third, main Chapter of this part, the author concludes that according to Hilary the Incarnation resulted in one subject, that is, that the unification of the Son of God and a human nature happened in one person and is, hence, undivided and inseparable for eternity. In the Fourth Chapter the author presents Jesus Christ as – according to Hilary – at once, incarnated God and a human being. In the Fifth Chapter the author establishes that Hilary argues that unification of the Divine and the human happened in the Divine person of Jesus Christ and that this person is the same as the pre-existent person of the Son of God. In the Sixth Chapter the author has shown that Hilary explicitly argues for and proves Christ’s existence in the two complete and real natures, the Divine and the human. These two are clearly distinguished in Hilary’s thought, which is evident from their traits and their distinctive activities that proceed from these traits. It is shown that the Divine nature has not suffered any diminishment or change. After the Incarnation – which is seen by Hilary as kenosis, but not as a diminishment of his Divine nature – and while being in the Divine nature, Christ assumed the human nature – a soul and a body. Christ is for Hilary, the author claims, the true God and the ‘perfect’ human being. Because of his source that remains in him, Christ did not assume the sinful flaws of our nature. Therefore, he is, although a true human being, sinless and flawless, that is, beyond our sinful/wanting (uitiosa) weakness and flaws of human passions (passionum). Hilary will, hence, state that Christ has been born with a human nature and in similarity to the human nature, as a human being and as similar to the human being. This means that his human nature is, although truly human, also unique and beyond ours and, therefore, not subjected to limitations and necessities of the human nature nor the feeling of suffering/pain.
Disertacija je podijeljena u dva dijela. U prvom poglavlju prvog, uvodnog dijela služeći se relevantnim studijama autorica smješta djelo De Trinitate Hilarija iz Poitiersa u kontekst arijanske kontroverzije pedesetih godina IV. stoljeća pri čemu se razviđa kako je njegov nastanak neposredno potaknut “blasfemnom” vjeroispoviješću sinode u Sirmiju 357. godine, te da je prvotni cilj De Trinitate pobijanje arijanskoga nauka izlaganjem vjere Crkve. U drugom poglavlju autorica na temelju recentnih studija prikazuje kronologiju i strukturu nastanka djela i Hilarijevu teološku metodu. U Drugom, središnjem dijelu rada autorica rekonstruira, analizira i sustavno prikazuje nauk o utjelovljenju – njegovu narav, svrhu i učinke – na temelju dogmatsko-polemičkog Hilarijevog djela De Trinitate, polazeći od neposrednog povijesno-teološkog konteksta. U prvom poglavlju autorica kao primarne Hilarijeve oponente u polemici vezanoj uz utjelovljenje identificira (homejske) arijance, dočim on također pobija nauke Fotina iz Sirmija i Marcela iz Ancire/sabelijanizam. U drugom poglavlju autorica utvrđuje da se prema Hilariju Sin Božji utjelovio uzevši od onoga što je čovjekovo jednu konkretnu i cjelovitu ljudsku narav – dušu i tijelo, kojoj je on sam jedino počélo. U ostalim poglavljima ovoga dijela rada autorica analizira Hilarijevo shvaćanje utjelovljenja s formalnog aspekta te potom nastoji utvrditi kako je Hilarije pojmio njegove učinke. Tako u trećem poglavlju autorica zaključuje kako je po Hilariju utjelovljenje rezultiralo jednim subjektom, naime da se sjedinjenje Sina Božjega i ljudske naravi ostvarilo u jednoj osobi, te da je neodijeljeno odnosno neodjeljivo za svu vječnost. U četvrtom poglavlju autorica pokazuje da je Isus Krist nakon utjelovljenja za Hilarija i Bog i čovjek. U petom poglavlju autorica utvrđuje da se po Hilariju sjedinjenje božanskog i ljudskog ostvarilo u božanskoj osobi Isusa Krista, koja je za Hilarija istovjetna preegzistentnoj osobi Sina Božjega. U šestom poglavlju autorica je pokazala da Hilarije eksplicitno tvrdi i dokazuje Kristovu opstojnost u dvije cjelovite i zbiljske naravi, božanskoj i ljudskoj, te ih jasno razlikuje uočavajući i razlikujući njihove vlastitosti i različita djelovanja kojima su one počéla. Božanska narav Isusa Krista, argumentira autorica, po Hilariju nije pretrpila nikakvoga umanjenja – promjene. Nakon utjelovljenja – koje je za njega kenoza, snishodljivost, ali nipošto gubitak po božansku narav – Krist, ostajući u božanskoj naravi, po Hilariju posjeduje i cjelovitu ljudsku narav – dušu i tijelo. Isusa Krista Hilarije, pokazuje autorica, prepoznaje kao pravoga Boga i “savršenoga” čovjeka. Zbog svojega počéla koje je u njemu samome Krist, po Hilariju, utvrđuje autorica, nije uzeo grešne mane naše naravi te je stoga, iako pravi čovjek, bezgrešan i nesagrješiv, izvan naše grešne/manjkave (uitiosa) slabosti i mana ljudskih trpnji (passionum). Prema Hilariju, stoga, valja reći – pokazuje autorica – da je Isus Krist rođen i u ljudskoj naravi i u sličnosti ljudskoj naravi, kao čovjek no i čovjeku sličan. Autorica na poslijetk
U radu se otkrivaju nazivi kojima je i s kojim učinkom Bartol Kašić – u svojem prijevodu Biblije na hrvatski književni štokavski jezik (1625) – preveo latinske nazive hostia, victima, sacrificium, ...holocaustum, oblatio i munus u prvih deset poglavlja Levitskoga zakonika latinskoga predloška Jeronimove Vulgate, nazive koje standardni hrvatski prijevod uglavnom obuhvaća riječju žrtva. Istražila su se izvorna značenja navedenih latinskih naziva te hrvatskih riječi kojima se Bartol Kašić poslužio u njihovu prijevodu, imajući svejednako na umu njihov teološki sadržaj i neposredni svetopisamski kontekst. Zaključuje se kako je ostvarena semantička podudarnost s izvornim pojmovima držeći istom da se Kašić u prijevodu rukovodio neposrednim kontekstom nastojeći izraziti čitav spektar značenjâ koja su u suvremenom hrvatskom prijevodu uglavnom obuhvaćena riječju žrtva – a kreću se od žrtvene životinje, preko žrtvenoga dara, žrtvenoga prinosa, onoga što se prinosi kao dar odnosno žrtva Bogu do žrtve kao čina, žrtvovanja – te da se u svom izboru hrvatskoga pojmovlja vodio ne samo teološkom intencijom koja mu je, zaključuje se, bila primarna, već je uporabom brojnih sinonima nastojao izbjeći jednoličnost jezičnoga izraza kako bi hrvatski prijevod bio teološki i jezično točan, bogat i uhu ugodan.
PDF
