Abstract This paper aims to approach the development of symbolic play of children of early age and its impact on their overall development from developmental, psychological, ecological, cultural, ...pedagogical and methodological points of view. Emphasis is placed on the development of this specific, holistic, immanent activity, important from the very beginning of its appearance and by analysing the theories of Piaget, Bruner and Vygotsky. In symbolic play a child gradually masters the symbolic representation of the world as a self-conscious, self-initiated, self-organized and active subject by mentally modifying experiences from its reality and is therefore considered by scientists to be a forerunner of abstract thinking. Furthermore, the paper briefly presents the contribution of the theory of mind to clarifying symbolic play and its complexity already at the early stages of a child's development. The second part deals with the pedagogical and methodological fundamentals important for the emergence and development of symbolic play in an institutional context. By emphasizing sensitivity and the importance of educator's role in a play and in creating the conditions for its functioning one comes to the conclusion that it is necessary to study the play from a child's perspective and to take into consideration the implications it may have on the professional development of teachers/educators, on the quality of educational practice and the development of the early childhood pedagogy.Key words: child at an early age, child's play, educator, institution of early education, symbolic representation.---SažetakU radu se razvoju simboličke igre i njezinu utjecaju na cjelokupni razvoj djece rane dobi prilazi s razvojno-psihološkog, ekološko-kulturnog i pedagoško-metodičkog motrišta. Naglasak je na razvoju te specifične, holističke i djetetu imanentne i glavne aktivnosti od početka njezine pojave i to raščlambom Piagetove, Vigotskijeve i Brunerove teorije. U simboličkoj igri, mentalno prerađujući iskustva iz stvarnosti, dijete kao samosvjesni, samoinicirani, samoorganizirani i aktivni subjekt postupno ovladava simboličkom reprezentacijom svijeta, pa je znanstvenici smatraju pretečom apstraktnog mišljenja. U radu je ukratko izložen doprinos teorije uma rasvjetljavanju simboličke igre i njezine složenosti već na ranom stupnju djetetova razvoja. U drugom dijelu rada obrađuju se pedagoško-metodičke osnove važne za pojavu i razvoj simboličke igre u institucijskome kontekstu. Apostrofirajući osjetljivost odgojiteljeve uloge u igri i stvaranju uvjeta za njezino odvijanje, zaključuje se o potrebi proučavanja igre iz dječje perspektive i implikacijama koje ono može imati na profesionalni razvoj odgojitelja, kvalitetu odgojne prakse i razvoj pedagogije ranog djetinjstva.Ključne riječi: dijete rane dobi, dječja igra, odgojitelj, simbolička reprezentacija, ustanova ranog odgoja i obrazovanja
Abstract The fundamental study or conceptualization of the development and learning of early and preschool aged children necessarily takes into consideration children's play as a medium that allows ...imaginative transformation of the child's observation and understanding of immediate reality. While playing, the reality is metaphorically interpreted and presented with the help of alternative scenarios, while the actual events and experiences are being re-transformed and they vary from the child's perspective. Playing is a social practice (it occurs in cooperation with others and/or with the help of conditions that others create), and as such it is a specific mode of a socio-cultural reality in which the child, due to its incapability of total understanding and only partial participation, objectively reflects its real space and it interprets and ‘'changes‘' it a lot more. A child reconstructs its experience and day to day reality in an imaginary world of play, but almost always including recognizable social rules and under control of events. The daily authentic institutional context should be arranged in a way that it allows free elaboration and expression of children's experiences and which builds and develops social capacities that will allow better participation in various social groups. Playing - the medium for understanding, interpreting and transforming immediate realityKey words: context of a preschool institution; early and preschool aged children's play; learning and playing---SažetakFundamentalno proučavanje ili konceptualizacija razvoja i učenja djece rane i predškolske dobi nužno uzima u obzir dječju igru kao medij koji dopušta imaginarnu transformaciju djetetovih opservacija i razumijevanja neposredne stvarnosti. U igri se stvarnost metaforički interpretira i prezentira uz pomoć alternativnih scenarija, a aktualna događanja i iskustva djeca nanovo se transformiraju i variraju. Igra je socijalna praksa (događa se u kooperaciji s drugima ili uz pomoć uvjeta koje drugi stvaraju) i kao takva specifičan je oblik socio-kulturne stvarnosti u kojoj dijete zbog nemogućnosti potpunog razumijevanja i participiranja samo djelomično objektivno reflektira svoj realni prostor, a više ga interpretira i „mijenja". Dijete restrukturira iskustvo i svakodnevnu stvarnost u imaginarnom svijetu igre, ali gotovo uvijek s prepoznatljivim socijalnim pravilima i uz kontrolu događanja.Svakodnevni realni kontekst ustanove trebao bi biti uređen tako da omogućuje slobodno izražavanje i ekspresiju dječjih iskustava, kao i izgrađivanje socijalnih kapaciteta koji će omogućiti bolju participaciju u različitim socijalnim grupama.Ključne riječi: igra djece rane i predškolske dobi; kontekst predškolske ustanove; učenje i igra
ABSTRACTThe paper discusses possible improvements of the conditions relevant for developing preschoolers’ civic competences, which implies a series of qualitative changes in the structure of ...preschool institutions and in the organization of educational process. Encouraging the development of children's civic competences as well as the development of a new culture of preschool learning can contribute to the implementation of humanistic curriculum in the context of early childhood education, as the authors suggest. The paper promotes the idea of preparing children for self-evaluation in their learning process, which is required for their active process (co)modelling and (co)managing, and for the recognition of their active role in the curriculum research process. This is considered a precondition for developing a new concept of institutionalised childhood, also a possible direction for reconceptualizing the early childhood curriculum.Key words: institutionalised childhood, culture of learning, children's rights--- SAŽETAKU radu se raspravlja o unapređivanju uvjeta za razvoj građanskih kompetencija djeteta u vrtiću, što podrazumijeva niz kvalitativnih promjena u njegovu ustroju i organizaciji odgojno-obrazovnog procesa. Ostvarivanju humanistički orijentiranog kurikula ranog odgoja, za koji se autorice opredjeljuju, mogu pridonijeti poticanje razvoja građanskih kompetencija djece kao i razvoj nove kulture učenja u vrtiću. U radu se promovira ideja osposobljavanja djeteta za samoevaluaciju u procesu vlastitog učenja, kao pretpostavke njegova aktivnog (su)oblikovanja i (su)upravljanja tim procesom te afirmaciju aktivne uloge djeteta u procesu istraživanja kurikula. To se smatra pretpostavkom razvoja novog koncepta institucijskog djetinjstva te mogućim putem rekonceptualizacije kurikula ranog odgoja.Ključne riječi: institucijsko djetinjstvo, kultura učenja, prava djece
The research of play so far has mostly explored children's play from the adult perspective, without active participation of children. The new paradigm of childhood has changed the research and ...directed it towards a child as a subject. The authors give an insight into child's perception of play and its characteristics. The research was conducted on a sample of preschool children and primary school children. The results show that primary school children interpret more often play as fun and functional activity, while preschool children significantly more often perceive play as playing with a toy. The authors conclude that teachers and preschool teachers need to ensure the time for and the environment that supports children's play not to lose the entrance in to their world.
Simbolička igra djece rane dobi Petrović-Sočo, Biserka
Croatian Journal of Education,
02/2014, Letnik:
16, Številka:
Sp.Ed.1
Journal Article
Odprti dostop
U radu se razvoju simboličke igre i njezinu utjecaju na cjelokupni razvoj djece rane dobi prilazi s razvojno-psihološkog, ekološko-kulturnog i pedagoško-metodičkog motrišta. Naglasak je na razvoju te ...specifične, holističke i djetetu imanentne i glavne aktivnosti od početka njezine pojave i to raščlambom Piagetove, Vigotskijeve i Brunerove teorije. U simboličkoj igri, mentalno prerađujući iskustva iz stvarnosti, dijete kao samosvjesni, samoinicirani, samoorganizirani i aktivni subjekt postupno ovladava simboličkom reprezentacijom svijeta, pa je znanstvenici smatraju pretečom apstraktnog mišljenja. U radu je ukratko izložen doprinos teorije uma rasvjetljavanju simboličke igre i njezine složenosti već na ranom stupnju djetetova razvoja. U drugom dijelu rada obrađuju se pedagoško-metodičke osnove važne za pojavu i razvoj simboličke igre u institucijskome kontekstu. Apostrofirajući osjetljivost odgojiteljeve uloge u igri i stvaranju uvjeta za njezino odvijanje, zaključuje se o potrebi proučavanja igre iz dječje perspektive i implikacijama koje ono može imati na profesionalni razvoj odgojitelja, kvalitetu odgojne prakse i razvoj pedagogije ranog djetinjstva.
Fundamentalno proučavanje ili konceptualizacija razvoja i učenja djece rane i predškolske dobi nužno uzima u obzir dječju igru kao medij koji dopušta imaginarnu transformaciju djetetovih opservacija ...i razumijevanja neposredne stvarnosti. U igri se stvarnost metaforički interpretira i prezentira uz pomoć alternativnih scenarija, a aktualna događanja i iskustva djeca nanovo se transformiraju i variraju. Igra je socijalna praksa (događa se u kooperaciji s drugima ili uz pomoć uvjeta koje drugi stvaraju) i kao takva specifičan je oblik socio-kulturne stvarnosti u kojoj dijete zbog nemogućnosti potpunog razumijevanja i participiranja samo djelomično objektivno reflektira svoj realni prostor, a više ga interpretira i „mijenja". Dijete restrukturira iskustvo i svakodnevnu stvarnost u imaginarnom svijetu igre, ali gotovo uvijek s prepoznatljivim socijalnim pravilima i uz kontrolu događanja.
Svakodnevni realni kontekst ustanove trebao bi biti uređen tako da omogućuje slobodno izražavanje i ekspresiju dječjih iskustava, kao i izgrađivanje socijalnih kapaciteta koji će omogućiti bolju participaciju u različitim socijalnim grupama.
Dosadašnja istraživanja igre uglavnom su proučavala igre iz perspektive odraslih bez aktivne participacije djece. Nova paradigma djetinjstva mijenja istraživački smjer i okreće ga prema djetetu kao ...subjektu. Autorice u radu daju uvid u dječju percepciju igre i njezinih obilježja. U istraživanju provedenom s djecom predškolskog (N = 107) i školskog uzrasta (N = 101) interpretirani su njihovi odgovori na pitanja Što je igra? Koja je tvoja najdraža igra? Što ti je potrebno za igru? Analiza dobivenih odgovora ukazuje na to da djeca vide igru kao aktivnost koju ostvaruju sa svojim vršnjacima (N = 95), te odraslom osobom (N = 46). Istraživanje je utvrdilo da djeca školskog uzrasta značajno pozitivnije percipiraju igru kao zabavu i funkcionalnu, dok djeca predškolskog uzrasta značajno pozitivnije percipiraju igru kao igranje s igračkom. Autorice zaključuju kako učitelji i odgojitelji trebaju osigurati poticajnu okolinu i vrijeme za igru s djecom kako ne bi izgubili ulaz u njihov svijet.
U radu se polazi od pojašnjenja stare i nove paradigme na kojima se temelje kurikulumi ranoga odgoja. Dok tradicionalni kurikulum polazi od biheviorizma i poučavanja djece prenošenjem znanja, ...suvremeni kurikulum se temelji na humanističko-razvojnoj koncepciji ranoga odgoja, usmjerenoj djetetu i su-konstruiranju znanja. U svezi s tim se dalje paralelno prikazuju i uspoređuju značajke nekih dimenzija tradicionalnog i suvremenog kurikuluma kao što su: filozofija kurikuluma, svojstva tradicionalno i suvremeno organiziranoga institucijskoga konteksta, socijalne interakcije, uloge odgojitelja, metode učenja, suradnje s roditeljima i drugih dimenzija te njihovo djelovanje na dječje ponašanje i učenje. Autorica se u radu zalaže za humanističko-razvojni kurikulum koji teži emancipaciji djece i odgojitelja.
U članku se prikazuje razvoj modela hrvatskih kurikuluma ranoga odgoja i obrazovanja (kurikuluma u širem smislu) u razdoblju od 1971. do 2010. godine, to jest od biheviorističkih, visoko ...strukturiranih programa, do humanističkorazvojnih kurikuluma, utemeljenih na dječjim razvojnim i individualnim potrebama, interesima i pravima.
U radu se prikazuje geneza instrumenata za procjenu kvalitete ustanove ranog odgoja i obrazovanja: od zanemarivanja tog istraživačkog fenomena do osamdesetih godina prošlog stoljeća uslijed ...prevladavanja pozitivistički usmjerenih istraživanja, preko analitičkih, korelacijsko-kvantitativnih istraživanja kvalitete ustanove u devedesetim godinama prošloga stoljeća, do suvremenih, holističko-interpretativnih, kvalitativnih istraživanja. Rezistentnost istraživača na ovaj problem prekidaju zaposleni roditelji zainteresirani za kvalitetu odgoja svoje djece u institucijskim uvjetima. To se poklapa s vremenom „mirne revolucije“ u razvojnoj psihologiji, kad se mijenjanjem znanstvene paradigme dijete počinje promatrati kao socijalno i kulturno biće. Tijekom razvoja instrumenata procjene kvalitete ustanove najprije se u osamdesetim godinama prošlog stoljeća identifi ciraju analitički, strukturalni i statički indikatori kvalitete (prostor, oprema, materijali i igračke, broj djece na jednog odgajatelja, veličina i dobni sastav odgojne skupine, obrazovanje odgajatelja, stalnost odgajatelja u odgojnoj skupini i stručno iskustvo odgajatelja i ravnatelja) i stavljaju u korelaciju s razvojnim postignućima djece. Nakon tih korelacijsko-kvantitativnih istraživanja, u devedesetim godinama prošlog stoljeća razvijaju se cjeloviti instrumenti za globalnu procjenu kvalitete ustanove, od kojih su najpoznatiji Skala za procjenu kvalitete okruženja beba i djece rane dobi (ITERS) i Evaluacijska skala okruženja djece rane dobi (ECERS). One se, kao i drugi instrumenti, u početku upotrebljavaju u evaluativne svrhe, a s vremenom sve više postaju oruđe edukacije, refl eksije i samoevaluacije ustanova ranog odgoja i obrazovanja u interpretativno-kvalitativnim istraživanjima. Na kraju rada raspravlja se o (ne)mogućnosti defi niranja kvalitete ustanove ranoga odgoja sagledane iz multiplih perspektiva i, u vezi s tim, o uporabi instrumenata u različitim istraživačkim modelima kvalitete ustanove ranog odgoja.
