Borba protiv terorizma i svih njegovih pojavnih oblika globalni je izazov koji zahtijeva stalnu koordinaciju pravnog i praktičnog aspekta međunarodnih i nacionalnih tijela. Relevantan pravni okvir ...omogućava harmonizirano djelovanje niza aktera protiv tog teškog kaznenog djela. Zato i ne čude stalna nastojanja Europske unije za poboljšanjem pravnog sustava u cilju suzbijanja terorizma. Autor u prvom dijelu rada daje prikaz kaznenopravnog okvira u borbi protiv terorizma, osobito promjena koje su se dogodile u samoj definiciji terorizma te proširenju terorističkih aktivnosti. Drugi dio rada posvećen je aktivnostima Europske unije u suzbijanju jednog specifičnog modaliteta terorizma, bioterorizma, u smjeru smanjivanja pristupa rizičnim i opasnim materijalima, osiguravanja veće spremnosti kao odgovora mogućim biološkim sigurnosnim rizicima, ojačavanja unutarnjih i vanjskih veza s ključnim regionalnim i međunarodnim partnerima Europske unije te povećanja znanja o potencijalnim rizicima. Konačno, autor daje prikaz praktičnih implikacija terorizma na područje Europske unije iz statističkih pokazatelja Europola i CBRN incidenata.
Borba protiv terorizma i svih njegovih pojavnih oblika globalni je izazov koji zahtijeva stalnu koordinaciju pravnog i praktičnog aspekta međunarodnih i nacionalnih tijela. Relevantan pravni okvir ...omogućava harmonizirano djelovanje niza aktera protiv tog teškog kaznenog djela. Zato i ne čude stalna nastojanja Europske unije za poboljšanjem pravnog sustava u cilju suzbijanja terorizma. Autor u prvom dijelu rada daje prikaz kaznenopravnog okvira u borbi protiv terorizma, osobito promjena koje su se dogodile u samoj definiciji terorizma te proširenju terorističkih aktivnosti. Drugi dio rada posvećen je aktivnostima Europske unije u suzbijanju jednog specifičnog modaliteta terorizma, bioterorizma, u smjeru smanjivanja pristupa rizičnim i opasnim materijalima, osiguravanja veće spremnosti kao odgovora mogućim biološkim sigurnosnim rizicima, ojačavanja unutarnjih i vanjskih veza s ključnim regionalnim i međunarodnim partnerima Europske unije te povećanja znanja o potencijalnim rizicima. Konačno, autor daje prikaz praktičnih implikacija terorizma na područje Europske unije iz statističkih pokazatelja Europola i CBRN incidenata.
The fight against terrorism and all its manifestations is a global challenge that requires constant coordination of the legal and practical aspects of international and national bodies. The relevant legal framework allows for the harmonized action of a range of actors against this serious crime. That is why it is not surprising that the European Union is constantly striving to improve the legal system in order to combat terrorism. In the first part of the paper, the author gives an overview of the criminal law framework in the fight against terrorism, especially the changes that have taken place in the very definition of terrorism and the expansion of terrorist activities. The second part of the paper is dedicated to the activities of the European Union in combating a specific modality of terrorism, bioterrorism, in the direction of reducing access to hazards and hazardous materials, ensuring greater preparedness in response to possible biological security risks, strengthening internal and external ties with key regional and international partners. increase knowledge of potential risks. Finally, the author gives an overview of the practical implications of terrorism on the territory of the European Union from Europol’s statistical indicators and the incidents regarding CBRN attacks.
The fight against terrorism and all its manifestations is a global challenge that requires constant coordination of the legal and practical aspects of international and national bodies. The relevant ...legal framework allows for
the harmonized action of a range of actors against this serious crime. That is why it is not surprising that the European Union is constantly striving to improve the legal system in order to combat terrorism. In the first part of the paper, the author gives an overview of the criminal law framework in the fight against terrorism, especially the changes that have taken place in the very definition of terrorism and the expansion of terrorist activities. The second part of the paper is dedicated to the activities of the European Union in combating a specific modality of terrorism, bioterrorism, in the direction of reducing access to hazards and hazardous materials, ensuring greater preparedness in response to possible biological security risks, strengthening internal and external ties with key regional and international partners. increase knowledge of potential risks. Finally, the author gives an overview of the practical implications of terrorism on the territory of the European Union from Europol’s statistical indicators and the incidents regarding CBRN attacks.
Pandemija SARS-CoV-2 u Europi i svijetu dovela je do brojnih pravnih, ekonomskih, medicinskih, sigurnosnih i ostalih izazova. S obzirom na brzinu kojom se šire (dez)informacije o SARS-CoV-2 došlo je ...do pojave novog termina - infodemija. Infodemija predstavlja poplavu informacija o virusu, pri čemu je jako teško razlikovati istinu od laži. Osim toga širenje dezinformacija može imati višestruke negativne posljedice, vezano uz zdravlje stanovništva - ponajviše psihičko zdravlje, ali i na svijest građana o aktualnoj globalnoj situaciji. Ujedno, infodemija može biti povezana i s govorom mržnje što konačno vodi do rizičnog ponašanja. Naime, takvi lažni natpisi posljedično uvode građane u kažnjivu zonu nepoštivanjem epidemioloških mjera nadležnih tijela pri čemu vrlo lako može doći do svjesnog protupravnog djelovanja u vidu kaznenog djela širenja zarazne bolesti. U tu svrhu Europska unija nastoji snažno odgovoriti na takve neželjene i opasne pojave konkretnim mjerama koje se mogu brzo implementirati kroz postojeće pravne resurse. Autori se u ovom radu bave analizom problema širenja lažnih vijesti s kaznenopravnog i sigurnosnog aspekta uz poredbena rješenja. Naime, hrvatsko kazneno zakonodavstvo ne inkriminira širenje lažnih vijesti kao kazneno djelo, već je širenje lažnih vijesti u našem pravnom sustavu propisano kao prekršaj u Zakonu o prekršajima protiv javnog reda i mira koji je nastao još u doba bivše države. Slijedom navedenog, autori nastoje pružiti odgovore na niz pravnih i sigurnosnih pitanja. Ponajprije, koje pravne posljedice nastaju širenjem lažnih vijesti o SARS-CoV-2, mogućnosti pooštravanja sankcija za širenje glasina, gdje nastaje ograničenje prava slobode izvještavanja, te kako lažne informacije utječu na nacionalnu sigurnost?
U novije je vrijeme pojava manipulacija sportskim natjecanjima evidentna
što svjedoči i niz istraživanja i studija, ali i slučajeva koji su javno poznati. Iako manipulacija sportskim natjecanjima ...seže daleko u povijest, sukladno novim okolnostima i pojavnostima neželjenih utjecaja na sportska natjecanja, Vijeće Europe, kao i druge važne međunarodne organizacije donijeli su niz važnih pravnih akata za suzbijanje manipulacija sportskim natjecanjima, a najrecentnija je Konvencija Vijeća Europe o manipulaciji sportskim natjecanjima CETS br. 215 koja je
stupila na snagu 1. rujna 2019. godine. Identifikacija problema svakako
leži i u njegovu definiranju, a riječ je o postupku u kojem se jedna osoba ili ekipa natječe protiv druge, te utječe namjerno ili neprirodno na promjenu rezultata, u svrhu postizanja neprimjerene prednosti za sebe
ili neke druge dionike što predstavlja suštinu Konvencije Vijeća Europe
o manipulaciji sportskim natjecanjima. Komercijalizacija sporta i opširno medijsko izvještavanje doveli su do porasta financijskih uloga u
postizanju određenih sportskih rezultata što je utjecalo i na povećano počinjenje protupravnih djela ove vrste, vidljivo i iz izvješća Interpolove radne skupine za borbu protiv namještanja utakmica. U tom kontekstu, tekst ove Konvencije zajedno s nizom preporuka, kao što su vodič KCOOS-a o razumijevanju i borbi protiv manipulacija, FIFA-ine posebne preporuke iz 2014. godine, djelovanje Interpolove radne skupine za sprečavanje manipulacija sportskim natjecanjima (IMFTF) i sl., svakako je značajan korak naprijed u maksimiziranju sprečavanja manipulacija sportskim natjecanjima.
In recent times, the emergence of manipulation of sports competitions is
evident, as noticed by several research and studies, as well as cases that are publicly known. Although the manipulation of sporting events goes back a long way, with the newly developed circumstances and the emergence of undesirable effects on sporting events, the Council of Europe and other major international organizations have adopted some important legal acts to combat the manipulation of sporting competitions, the most recent being the Council of Europe Convention on the manipulation of sports competitions CETS no. 215 effective since September 1, 2019. The identification of the problem certainly lies in defining it, which is, the procedure in which one person or team competes against another, and deliberately or unnaturally changes the results, to achieve an inappropriate advantage for themselves or some other stakeholders. The essence of the Council of Europe Convention on the manipulation of sports competitions is exactly in prevention of those events. The commercialization of sports and extensive media coverage has led to an increase in financial stakes in the achievement of certain sporting outcomes, which has also led to an increase in the perpetration of unlawful acts of this kind, as evident from the report of the Interpol Match-Fixing Task Force. In this context, the text of this Convention together with many recommendations, such as the KCOOS Guide to Understanding and Combating Manipulation, Fifa’s Special Recommendations of 2014, the activities of the Interpol Match-Fixing Task Force on the Prevention of Manipulation of Sports (IMFTF), etc. ., is certainly a significant step forward in maximizing the prevention of manipulation of sports competitions.
Encouraged by the violent behavior of certain football fans in Brussels at Heysel Stadium on 29 May 1985, the Council of Europe European Convention on Spectator Violence and Misbehaviour at Sports ...Events and in particular at Football Matches i.e. Convention no. 120 (CETS no. 120) which entered into force on 1 November 1985. Convention no. 120 retained its original features until 2013 when the Council of Ministers concluded that it was outdated and that it was not in line with the experience gained since the entry into force. Consequently, the Standing Committee decided to draft a new text of the Convention and it resulted with Convention no. 218 (CETS no. 218) i.e. Council of Europe's Convention on an Integrated Safety, Security, and Service Approach at Football Matches and Other Sports Events. Safety measures, security measures and measures in the area of services, as a key part of Convention No. 218, aim to create a safe and secure environment at all sports events. An integrated approach to safety and security requires coordination at the international, national and local levels, and emphasizes the importance of effective co-operation with the police, emergency services and other partners not only in terms of guaranteeing physical security but also in preventing discriminatory and racist behavior. The importance of establishing a national football information point has also been established as a key mediator in the exchange of information on football matches with an international character as well as for the international cooperation of state bodies essential for the safety and security at football matches. Reasons for the emergence of Convention no. 218 is not only in the prevention of violent behavior at sporting events and in improving safety and security, but also in further development and better coordination of international cooperation in the prosecution of perpetrators of such inappropriate acts.
Potaknuto nasilničkim ponašanjima određenih nogometnih navijača u Bruxellesu na stadionu Heysel 29. svibnja 1985. godine, Vijeće Europe donijelo je Europsku konvenciju o nasilju i nedoličnom ponašanju gledatelja na športskim priredbama, posebice na nogometnim utakmicama (CETS br. 120), tzv. Konvenciju br. 120, koja je stupila na snagu 1. studenoga 1985. godine. Konvencija br. 120 zadržala je svoja izvorna obilježja sve do 2013. godine kada je Odbor ministara Vijeća Europe zaključio da je zastarjela i da nije usklađena s iskustvima stečenima od prvotnog stupanja na snagu iste Konvencije. Sukladno tome, Stalni odbor odlučio je izraditi novi tekst Konvencije i kao rezultat toga nastala je Konvencija Vijeća Europe o integriranom pristupu sigurnosti, zaštiti i uslugama na nogometnim utakmicama i drugim športskim priredbama (CETS br. 218), tzv. Konvencija br. 218. Sigurnosne mjere, mjere zaštite i mjere u području usluga, kao ključni dio Konvencije br. 218, imaju za cilj stvoriti sigurno i zaštićeno okruženje na svim športskim priredbama. Integrirani pristup sigurnosti zahtijeva koordinaciju na međunarodnoj, nacionalnoj i lokalnoj razini te je naglašena važnost učinkovite suradnje s policijom, hitnim službama, kao i ostalim partnerima, ne samo u pogledu jamčenja tjelesne sigurnosti, već i u sprečavanju diskriminirajućeg i rasističkog ponašanja. Utvrđena je i važnost osnivanja nacionalne nogometne informacijske točke kao ključnog posrednika u razmjeni informacija i podataka o nogometnim utakmicama s međunarodnim predznakom kao i za međunarodnu suradnju državnih tijela bitnih za sigurnost na nogometnim utakmicama. Razlozi nastajanja Konvencije br. 218 nisu samo u sprečavanju nasilničkog ponašanja na športskim priredbama i poboljšanje sigurnosti i zaštite, već i daljnji razvitak te bolja koordinacija međunarodne suradnje u pogledu kaznenog progona počinitelja takvih delikata.
Piracy is traditionally one of the oldest forms of violation of international law and a global threat to maritime traffic. It is a serious international offense against which criminal protection is ...ensured in the domestic legal system, relying on the postulates of international maritime law, and in particular the Convention on the Law of the Sea. In this paper, the authors deal with the legal analysis of the incrimination of piracy at the international and national levels. In relation to the Republic of Croatia, the authors present recent regulations regarding this international criminal offense in the domestic legal system. This paper aims to point out the fundamental problems caused by the existing regulations regarding this international crime, especially when it comes to jurisdiction over piracy, universal jurisdiction, taking over criminal prosecution, etc.
Model of Forensic Hydrography Kasum, Josip; Pilić, Marko; Jovanović, Nebojša ...
Transactions on Maritime Science,
10/2019, Letnik:
8, Številka:
2
Journal Article, Web Resource
Odprti dostop
Forensic science plays a vital role in the work of judicial bodies. The contents, knowledge, and specialized expertise permit the identification of facts essential to law enforcement and judicial ...disputes. Hydrography is an applied science that concerns the physical description, measurement, mapping, and predictions of marine and terrestrial water features (ocean, seas, rivers, lakes, and coastal areas). A variety of economic and other activities take place in water resources. In order to reduce incidents and losses, it is extremely important to operate with accurate hydrographic data. In addition to its standard analytical role, forensics may serve in the prevention of adverse events and /or conditions. This paper aims at contributing towards the development of the new multidisciplinary field of forensic hydrography. The specific objectives are to provide a framework for the establishment of a model of forensic hydrography. A model of forensic hydrography is developed based on eleven modules (elements) relevant to fields in the marine, terrestrial, and coastal water domains. Forensic hydrography should serve the analysis and prevention of unwanted and other events and conditions to increase safety of navigation and security of water resources and in support of all other marine activities, including economic development, defence, safety and security, scientific research, social cohesion, as well as environmental management and conservation.
Institut izručenja najstariji
je oblik međunarodne pravne pomoći koji je među državama članicama Europske
unije zamijenjen europskim uhidbenim nalogom. U odnosu na treće države kakva je
Bosna i ...Hercegovina izručenje je jedini instrument kojim se omogućava transfer
osoba koje se trebaju izručiti zbog vođenja kaznenog postupka, ili izvršenja
kazne zatvora, ili zbog druge mjere koja podrazumijeva oduzimanje slobode u
državi moliteljici. Radi stalna nastojanja da se osiguraju pravna sigurnost,
načelo zakonitosti i vladavina prava, države kao subjekti međunarodnog prava
svoje odnose na području ekstradicijskog prava sve više reguliraju
potpisivanjem bilateralnih sporazuma kojima žele ostvariti taj cilj. U tom
smjeru Hrvatska i Bosna i Hercegovina zaključile su 28. studenog 2012. Ugovor o
izručenju koji se s tim datumom počeo privremeno primjenjivati, a stupio je na
snagu 6. ožujka 2014. Ugovorom su, između ostalog, ekstenzivnije uređene
odredbe o izručenju vlastitih državljana, čime se na određen način odstupilo od
tradicionalnog načela neizručenja vlastitih državljana. Autori u radu
analiziraju odredbe Ugovora o izručenju s posebnim osvrtom na odredbe o
izručenju vlastitih državljana, osobito državljana koji imaju dvojno
državljanstvo, što je nerijetko slučaj državljana Hrvatske i Bosne i
Hercegovine. Mnoge države u Europi i svijetu tradicionalno se snažno protive
izručenju vlastitih državljana. Načelo neizručenja vlastitih državljana
proizlazi iz suverenosti država i njezinih državljana te obveza koje ih vežu, a
osobito nepovjerenja u pravosudne sustave drugih država. Međutim, imajući u
vidu da je temeljni cilj izručenja borba protiv nekažnjavanja osoba za koje se
sumnja da su počinile kazneno djelo ili koje su osuđene za to, tada bi se
nepovjerenje kao razlog neizručenja vlastitih državljana trebalo uzeti s
velikim oprezom. Da je načelo neizručenja vlastitih državljana u suvremenome
kaznenom pravu zastarjelo, potvrđuje još i Konvencija o izručenju između država
članica Europske unije navodeći da se izručenje ne smije odbiti s obrazloženjem
da je osoba državljanin države moliteljice. Cilj je ovog rada analizom
postojećega normativnog okvira i praktičnih primjera (ne)izručenja vlastitih
državljana između Hrvatske i Bosne i Hercegovine upozoriti na probleme koji
utječu na učinkovitu pravosudnu suradnju tih dviju država te ponuditi
stajališta koja bi mogla pridonijeti razmatranju vrlo aktualnih pitanja.
The institute of extradition
is the oldest form of international legal assistance which has been replaced by
the European arrest warrant in Member States of the European Union. Regarding the
third countries, such as Bosnia and Herzegovina, extradition is the only
instrument enabling the transfer of persons that have to be extradited for
criminal trial, imprisonment, or any other measure of deprivation of freedom in
the applicant state. In an effort to ensure legal certainty, the principle of
legality and the rule of law, states as subjects of international law
increasingly regulate their relations in the field of extradition law by
signing bilateral agreements in order to achieve that aim. Within this
framework, Croatia and Bosnia and Herzegovina concluded the Treaty on Extradition
on 28 November 2012. The Treaty was applied temporarily starting from the above
date, and it came into force on 6 March 2014. The Treaty regulates the
extradition of citizens, departing from the traditional principle of
non-extradition of a state’s own citizens. The authors analyse the Treaty on Extradition
with a special focus on extradition of a country’s own citizens, especially
those with dual citizenship, which is often the case with citizens of Croatia
and Bosnia and Herzegovina. Many European and world countries strongly oppose
the extradition of their own citizens. The principle of non-extradition of a
country’s own citizens is based on the concept of the sovereignty of states and
their citizens and their mutual obligations, and it is often a consequence of
distrust of judicial systems of other states. However, bearing in mind that the
fundamental aim of extradition is the struggle against the absence of
punishment for persons suspected or convicted of criminal offences, distrust as
a reason for non-extradition should be taken with the greatest caution. The
fact that the principle of non-extradition of a state’s own citizens is
outdated in modern criminal law is confirmed by the Convention on Extradition
between EU Member States according to which extradition cannot be rejected
because a person is a citizen of applicant state. The aim of the paper is to
draw attention to problems that have an impact on judicial cooperation between
Croatia and Bosnia and Herzegovina by analysing the existing normative
framework and practical examples of (non)extradition of citizens of one’s own
state and offer a contribution to solve these important issues.
Ulazak u Europsku uniju za Republiku Hrvatsku značio je posve novo razdoblje u njezinu povijesnom i društvenom razvoju. Na području kaznenog prava to je podrazumijevalo implementaciju i harmonizaciju ...niza instituta kojima je cilj olakšati
postupanje pravosudnih tijela i njihovu suradnju u kaznenim predmetima između
država članica. U pet godina učinjeni su određeni koraci na tom putu. Međutim,
osim analize učinjenog u ovom je razdoblju vrlo važno upozoriti i na otvorena
pitanja čija praktična implikacija tek slijedi. Stoga je cilj rada uputiti na institut europskoga istražnog naloga koji je u hrvatsko kazneno zakonodavstvo, u
skladu s Direktivom 2014/41/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 3. travnja
2014. godine o europskome istražnom nalogu u kaznenim stvarima, uveden Zakonom
o izmjenama i dopunama Zakona o pravosudnoj suradnji u kaznenim stvarima s državama članicama Europske unije u listopadu 2017. godine, a novi je institut u pravnim sustavima i drugih država članica. Europski je istražni nalog nakon
implementacije europskoga uhidbenog naloga nastavak nastojanja harmonizirana djelovanja pravosudnih tijela država članica Europske unije u kaznenom postupku u cilju pribavljanja dokaza istražnim mjerama. Premda njegove implikacije tek slijede, radom se prikazuju prednosti njegova uvođenja i nedostatci koji proizlaze iz tumačenja
pojedinih zakonskih odredaba i stavova kaznenopravne javnosti.
The accession of the
Republic of Croatia to the European Union opened a whole new era in its
historical and social development. In the area of criminal law, this involves
the implementation and harmonization of a number of institutions aimed at
facilitating the treatment of judicial organs and their cooperation in criminal
cases between Member States. Over a period of five years, certain steps have
been taken in this direction. However,
in addition to analyzing the results achieved in this period, it is very
important to point to open questions whose practical implications will be
discussed. Therefore, the aim of this
paper is to point to the institute of European Investigation Order, which was
introduced in Croatian criminal legislation by the Act on Amendments of the Law
on Judicial Co-operation in Criminal Matters with the Member States of the
European Union of October 2017 in accordance with Directive 2014/41 / EU of the
European Parliament and of the Council of April 3th 2014 on a European
Investigation Order in Criminal Matters, which is a new institute in the
legal systems of other Member States. Following the implementation of the
European Arrest Warrant, the European Investigation Order is a continuation of
the efforts to harmonize activities of judicial organs of EU Member States in
criminal proceedings with the aim of obtaining evidence through investigative
measures. Although its implications will be seen in the future,, the paper
discusses all the advantages of its introduction and the
deficiencies that arise from the interpretation of certain legal provisions
by criminal law scholars.
PDF
