U hrvatskoj se historiografiji fragmentarnom pismu Nikole I. (858. – 867.), koje je papa uputio ninskoj Crkvi, pridavalo i još uvijek pridaje veliko značenje. Ono se brzo i bez dubljih iščitavanja ...često uzimalo kao polazna točka osnutka Ninske biskupije i s manje ili više preinaka još je i danas prihvaćena hipoteza. Njezin povod bio bi sukob pape s patrijarhom Focijem kojem bi se priklanjali biskupi iz Bizantske Dalmacije. Hrvati su ostali vjerni Rimu i za njih bi bilo utemeljeno novo biskupsko sjedište. Analizom dostupnog teksta, kao i drugih mjerodavnih vrela, može se doći i do drugih zaključaka, naime da se iz fragmentarnog pisma Nikole I. ninskoj Crkvi ne može izvoditi osnivanje Ninske biskupije, nego su to dva singularna događaja koji se trebaju promatrati neovisno jedno od drugog. Ninsko biskupsko sjedište, koje najvjerojatnije ima svoje antičko podrijetlo, vjerojatno se ugasilo u vrtlogu dolaska novih naroda i kasnije je, kada je grad imao dovoljno vjernika i klerika, obnovljeno. To se zbilo najkasnije dolaskom franačkih misionara u hrvatske krajeve, a možda još i ranije.
U radu se prikazuje krajevni sabor, koji je u benediktinskom samostanu sv. Krševana dan ili dva prije 20. svibnja 1579. godine sazvao apostolski pohoditelj, veronski biskup Agostino Valier (1531. – ...1606.). Njemu je papa Grgur XIII. (1572. – 1585.) povjerio vizitaciju područja istočnojadranske obale pod mletačkom upravom. Kada je obavio velik dio povjerene mu zadaće stigao je početkom svibnja sa svojim suradnicima u Zadar, gdje je pomno pripremio saborsko zasjedanje. Na njemu se raspravljalo o mnogobrojnim problemima s kojima se susretala Crkva u Dalmaciji. Saborske konstitucije imaju devet poglavlja koje se sadržajno jedna na drugu skladno nadovezuju i sačinjavaju jednu homogenu cjelinu. One su inspirirane smjernicama Tridentskog sabora (1545. – 1563.), a prilagođene su konkretnoj situaciji u mletačkoj Dalmaciji, koja je s jedne strane pritješnjena osmanskim susjedstvom, a s druge strane, mletačka uprava pokušavala je podrediti crkvene institucije svojim vlastitim političkim interesima.
The Bishop of Verona, Agostino Valier, who was assigned by Pope Gregor XIII (1572- 1585) to travel to Dalmatia, shortly visited the Dalmatian dioceses, which were under Venetian administration. After visiting all the Venetian administered dioceses in Zadar‘s Southern region and the church of Zadar and Nin, Valier called for a Particular Council, held in Zadar‘s Benedictine Abbey of St. Chrysostomus in mid-May 1579. Subsequently, Valier visited the three remaining dioceses (on Krk, Rab, and Osor), summarized in Valier‘s detailed report, found in the Vatican Archive. There, the apostolic visitor describes the ecclesiastical situation in Dalmatia with which the Ottomans, as well as the Venetian administration, interfered seriously. Both Ottomans and Venetians tended to utilize ecclesiastical structures for their political purposes. The Particular Council issued nine decrees – inspired by the Council of Trent. The first decree refers to bishops, who were obliged to reside in the dioceses and learn the language of the believers in order to preach to believers in their native language. Concurrently, the bishops assembled emphasized that it was necessary to found two seminaries in Dalmatia: one in Zadar and one in Split. Moreover, additional decisions pertained to the clergy and the dioceses, namely: The clerics were prohibited to play cards; clerics were not allowed to sing secular songs nor to attend dance events at night; the nuns were required to strictly follow the monastic rule, and it was ordered that, for nuns, books should be translated into Croatian; and believers were expected to adhere to Christian duties and to baptize their newborns within eight to ten days after giving birth. By and large, the assembled council adapted the Tridentine renewal to the ecclesiastical situation in Venetian governed Dalmatia. The decrees were encouraged before by several diocesan synods in the dioceses; however, at this time, decrees held validity throughout the entire region. Bishops were able to play a key role in order to teach the Christian faith to the people. If they were not able to do so in terms of language skills, they were to learn the believers‘ language as soon as possible.
U radu se prikazuje Zadarska dijecezanska sinoda, koja je zasjedala 25. rujna 1598. godine i skladno se uklopila u osmogodišnje pastoralno djelovanje nadbiskupa de Minuccija. Nošen tridentskim duhom, ...odmah poslije svojeg dolaska u Zadar, Minucci je želio upoznati konkretnu situaciju Zadarske crkve te je u tu svrhu vizitirao župe, a svega dvije godine kasnije sazvao sinodu. Njeni zaključci predstavljaju posttridentsku obnovu crkvene prakse u Zadru, koju je već pokušao uvesti nadbiskup Muzio Callini (1555. – 1566.) s dvije dijecezanske sinode (1564. i 1566. godine), a koja se preko kasnijih sinoda tijekom druge polovice 16. stoljeća djelotvornije provodila u konkretnu stvarnost.
U sklopu hagiografske baštine na istočnojadranskoj obali pripada ninskoj i splitskoj tradiciji vidno mjesto. Njihov međusobni suodnos podupirali su svetci (zaštitnici) koji su svojim nebeskim ...zagovorom štitili svoj grad. Nije se samo Split pozivao na svoje gradske zaštitnike, nego i Nin ima svoju svetačku trijadu: Asel (Anselmo) došao je po nalogu apostola Pavla u Nin i u njegovoj pratnji je đakon Ambroz. Njihovo apostolsko djelovanje poticala je rođakinja Marcela.
U radu se ukazuje na djelovanje nadbiskupa Petra Matafarisa (1376. – 1398.) koji je svoju službu vršio upravo u ključnom razdoblju zadarske prošlosti. Kralj Ludovik I. preminuo je 10. rujna 1382. ...godine. Za hrvatsko prijestolje natjecale su se dvije stranke: Sigsmund Luksemburški i njegov konkurent, maloljetni Ladislav Napuljski. Istodobno je već 1378. izbio veliki papinski raskol koji je razdirao jedinstvo kršćanskog Zapada sve do 1417. godine. U takvim je političkim konstelacijama nadbiskup Petar predstavnik svojega rodnoga grada. Upravo tada preuređuje katedralni kaptol Sv. Stošije u Zadru i onaj u Pagu. Za njih je priredio statute koji su stoljećima ostali na snazi.
U radu se prikazuje odluka Zadarske sinode od 4. prosinca 1460. na kojoj je nadbiskup Mafej Vallaresso pokušao suzbiti upotrebu liturgije na crkvenoslavenskom jeziku hrvatske redakcije
(lingua ...sclava). Sinodalni akti nisu danas sačuvani već je dostupan samo jedan dio sinodalnog kanona u dvije verzije. Originalnu verziju donosi Carlo F. Bianchi, dok je drugu, neznatno izmijenjenu, pribilježio Ivan Zanotti – Tanzlingher. Poslije interpretcije i konzultacije mjerodavnih vrela zaključuje se kako sinodalna odredba nije posve dokidala liturgijska slavlja na hrvatskom jeziku nego je samo na sinodi poduzet pothvat prostornog i vremenskog suzbijanja
»glagoljaške liturgije«. Zadarski su nadbiskupi pokušavali tijekom XVI. stoljeća suzbiti glagoljicu na teritoriju nadbiskupije, ali – kako to pokazuju dostupna vrela – nisu imali znatnijeg uspjeha.
In this short discussion author analyzes decisions of the Zadar synod that was held on 4th December 1460. At this diocese council archbishop Mafeo Vallaresso tried to suppress local custom of having ...the holy service in Church-Slavonic language. he acts from this synod unfortunately are not completely preserved but only one article De celebratione missarum et elebrandi divina official today is known in two versions. The first, and presumably original, version was brought to us by Carlo F. Bianchi, and the second one, just slightly modified, was noted by Ivan Zanotti-Tanzlingher. The both notes deliver basically the same information, and differ only regarding the beginning of this act. Archbishop Vallaresso deeply influenced ecclesiastical life of his diocese at his time: he renovated archbishopric palace, ordered a new bell for the cathedral's bell tower, and restored organ in the cathedral of St. Anastasia. Still, even though he was a typical renaissance man, he did not care much about the specific local tradition of Zadar and deeply rooted Croatian language. Moreover, through the synod he tried to restrain Glagolitic liturgy only to two town churches: St. Donatus (Holy Trinity) and St. Mary the Great. Similarly, a century later, archbishops of the sixteenth century also tried to suppress Glagolitic script in Zadar, for example on the synods of 1566 and 1594. However, in spite of their endeavors, as it is clearly visible from the extant sources, they did not have much success, and Church Slavonic remained an integral part of local liturgy until the reform of the Second Vatican Council. KEY WORDS: Synod of Zadar, Zadar diocese, archbishop Vallaresso, renaissance, Glagolitic script, Church Slavonic liturgy U radu se prikazuje odluka Zadarske sinode od 4. prosinca 1460. na kojoj je nadbiskup Mafej Vallaresso pokusao suzbiti upotrebu liturgije na crkvenoslavenskom jeziku hrvatske redakcije (lingua sclava). Sinodalni akti nisu danas sacuvani vec je dostupan samo jedan dio sinodalnog kanona u dvije verzije. Originalnu verziju donosi Carlo F. Bianchi, dok je drugu, neznatno izmijenjenu, pribiljezio Ivan Zanotti--Tanzlingher. Poslije interpretcije i konzultacije mjerodavnih vrela zakljucuje se kako sinodalna odredba nije posve dokidala liturgijska slavlja na hrvatskom jeziku nego je samo na sinodi poduzet pothvat prostornog i vremenskog suzbijanja <<glagoljaske liturgije>>. Zadarski su nadbiskupi pokusavali tijekom XVI. stoljeca suzbiti glagoljicu na teritoriju nadbiskupije, ali--kako to pokazuju dostupna vrela--nisu imali znatnijeg uspjeha. KLJUCNE RIJECI: Zadarska sinoda, Zadarska nadbiskupija, nadbiskup Vallaresso, renesansa, glagoljica, staroslavenska liturgija. In dieser kleinen Abhandlung wird die synodale Entscheidung uber die Einschrankung der Liturgie in der kirchenslavischen Sprache (der kroatischen Redaktion) analysiert. Der venezianische Patrizier und der Erzbischof von Zadar, Maphaus Vallaresso (1450-1496) hat am 4. Dezember 1460 die Synode in Zadar einberufen; ihre Akten oder Entscheidungen sind nicht erhalten, nur ein kleiner Ausschnitt aus dem Kanon <<De celebratione missarum et celebrandi divina officia>>. Dieser ist heute in zwei Versionen zuganglich, die sich sprachlich nur geringfugig voneinander unterscheiden. Die Originalversion hat schon Carlo F. Bianchi veroffentlicht und die zweite hat Johannes Zanotti--Tanzlingher in seinem Werk Epitome synodorum dioecesis Iadrensis vermerkt. Die synodale Entscheidung versucht die Liturgie in der kirchenslavischen Sprache der kroatischen Redaktion fur bestimmte Zeit nur auf zwei Kirchen in Zadar zu reduzieren: Die Kirche der Hl. Dreifaltigkeit (heute hl. Donat) und die Kirche der hl. Maria. Diese Entscheidung liess sich nicht verwirklichen, da die Liturgie in lingua slava (d. h. in kroatischer Sprache) eine lange Tradition hat und in allen Pfarreien verbreitet war. Die Erzbischofe von Zadar, Mutius Callinus (1555-1566) und auch Aloysius Molinus (1592-1595) haben diese Entscheidung auf den Synoden 1566 und 1594 noch einmal verbindlich erklart; die Versuche sind gescheitert. Erzbischof Oktavian Garzzadoro (1623-1644), der aus gesundheitlichen Grunden Papst Urban VIII. um die Entbindung von den Pflichten bat, fugte seiner Begrundung hinzu, dass er die Sprache der Glaubigen seines Bistums nicht versteht. Dies ist ein klarer Beweis dafur, dass in Zadar die Bevolkerung kroatisch gesprochen hat und die Liturgie bis zur Reform des II. Vatikanischen Konzils in der Landessprache gefeiert wurde.
PDF
