U radu su analizirani novi nalazi renesansnih drvenih stropova u palači Petris-Moise u Cresu ukrašeni oslikanim pločicama i zidni oslici. Elementi konstrukcija tehnički su sofisticirani, izrađeni ...sukladno renesansnim traktatima o arhitekturi, primjerice kompozitna masivna greda tzv. trave leonardesca. Oslikane stropne pločice po načinu ugradnje i oslikavanja za sada su jedinstven nalaz na području Hrvatske, ali su srodne brojnim ciklusima oslika na stropnim pločicama iz razdoblja od 14. pa do polovice 16. stoljeća u plemićkim rezidencijama južne Francuske, Španjolske, Švicarske i sjeverne Italije. Po dimenzijama, korištenim pigmentima, načinu ugradnje i slikanja te zastupljenim motivima najsličnije su primjerima iz Furlanije. Razlika je u tome što creski primjeri skoro u cijelosti pripadaju likovnom jeziku groteski jer nastaju nešto kasnije, u vrijeme pune afirmacije te vrste dekorativnog repertoara. Konstrukcije i dekorativni elementi pripadaju renesansnoj pregradnji iz druge polovice 16. stoljeća kada su oslikani i zidovi. Temeljem analize grbova i zastupljenih motiva te usporedbe s povijesnim podacima o članovima obitelji Petris identificiran je naručitelj, carski zlatni vitez Ivan Juraj Petris, bliski rođak Frane Petrisa, a iznesena je i pretpostavka kako je ciklus oslika nastao pod utjecajem tog znamenitog renesansnog filozofa.
Renesansnu stambenu arhitekturu grada Cresa obilježava manji broj očuvanih kuća (palazzetta) creskog plemstva koje su atribuirane udomaćenoj kameno-klesarskoj radionici okupljenoj oko majstora ...Francesca Marangonicha, lombardskog kamenoklesara koji s venecijanskih gradilišta dolazi u Cres uvodeći stilske elemente renesanse na kvarnerske otoke. Najpoznatija renesansna stambena građevina u Cresu je kuća Marcello-Petris, izgrađena u prvom desetljeću 16. stoljeća prema narudžbi franjevačkog provincijala i biskupa fra Antuna Marcella-Petrisa. Patricijske renesansne kuće Cresa obilježavaju nešto veći gabariti, građa zida od pravilno klesanog kamena i stroži ritam ukrašenih otvora reprezentativnih pročelja. Jedna od tih građevina je kuća Moise, smještena u srednjovjekovnoj jezgri grada, na istaknutoj poziciji križanja onodobnih glavnih ulica. Dokumenti iz arhiva franjevačkog samostana u Cresu svjedoče da je 1441. godine „Ser Andrea Moisenich“ mijenjao vrt za kuću s „Nobilis Ser Stefano de Petris“ koji je palaču Petris izgradio prije 1405. godine, prema čemu bi današnja kuća Moise mogla biti starija palača Petris. Građevina nosi grbove obije obitelji iz istog razdoblja pa je mogla funckionirati kao dvo-obiteljska, što je čest slučaj i u Veneciji na primjerima većih palača s dva rezidencijalna kata i dva dvorišta, elementima koje posjeduje i kuća Moise. Kuća Moise najveća je stambena građevina renesansnog Cresa, u gabaritima usporediva s istaknutim primjerima većih palača u dalmatinskim gradovima. Zbog velikih preinaka, slabije očuvanosti izvornih značajki i umanjene reprezentativnosti nije bila predmetnom znanstvenih i stručnih istraživanja te nisu bile poznate njezine osnovne karakteristike. Konzervatorskim istraživanjima razjašnjena je tlocrtna organizacija i ustanovljen tlocrt koncipiran prema venecijanskom modelu središnje dvorane i četiri bočne prostorije, čime se građevina izdvojila kao jedina renesansna stambena građevina u Cresu na kojoj je usvojena i primijenjena zrela renesansna simetrija tlocrta, koja se odražava i na reprezentativno pročelje. Sondiranjem zidnih žbuka razlučena je stratigrafija što je potvrdilo pretpostavku o središnjem salonu koji je u 17. stoljeću bio oslikan a secco na svim zidovima.Istraživanjem reprezentativnog pročelja otkrivena je pozicija renesansnih otvora koja sugerira artikulaciju ritmom dvije monofore – bifora – dvije monofore što su potvrdili i nalazi klesanih unutarnjih špaleta. Raspored koji je u Veneciji uvriježen već u gotičkoj stambenoj arhitekturi, u ovim se krajevima afirmira tek u renesansi, čega je kuća Moise jedini primjer u Cresu. Drugi kat kuće Moise tlocrtno je bio organiziran istovjetno prvom, što upućuje na postojanje dviju raskošnih etaža. Prostorije svođenog prizemlja međusobno nisu komunicirale već su činile zasebne jedinice u neposrednom odnosu s ulicom ili dvorištima, u gospodarskoj funkciji trgovina i skladišta, bez unutarnje vertikalne komunikacije s rezidencijalnim katovima koje je povezivalo unutarnje jednokrako stubište. Građevina je imala dva reprezentativna dvorišta od kojih je zapadno nestalo u sekundarnim dogradnjama, no zabilježeno na povijesnom katastru još 1821. godine. Definirano je prizemnim dvolučnim trijemom nad kojim je bila galerija s balustradom čiji su tragovi otkriveni otvaranjem podnih sondi. U malom istočnom dvorištu očuvani su ostaci renesansnog trijema na vrsno klesanim stupcima, a u podu ispod volte stubišta, pronađen je kružni pravilno zidani otvor zdenca čija je kruna danas pohranjena u prizemlju kuće. Dva reprezentativna dvorišta iznimka su u skučenom gradskom tkivu Cresa, što građevinu smještaja u širi kontekst renesansne stambene arhitekture Jadrana s lokalnom inačicom smještanja zdenca ispod volte stubišta, karakterističnom za pučku arhitekturu srednjovjekovnog Cresa. Usporedbom s ostalim srodnim građevinama u Cresu, kuća Moise se ističe kao jedina renesansna patricijska kuća pravilnog tlocrta, dok su ostale renesansne kuće uglavnom nepravilni četverokuti, uključujući i najreprezentativniji primjer palazzetta creskog plemstva, kuću Marcello-Petris. Kuća Moise se ističe i kao jedina građevina simetričnog unutarnjeg rasporeda što se odražava i na simetričnu artikulaciju reprezentativnog pročelja dok je primjerice na kući Marcello-Petris ujednačeni ritam bogato ukrašenih otvora južnog pročelja svojevrsna kulisa pred asimetrično organiziranim unutarnjim prostorom. Gradnja tako velike građevine, na dominantnoj poziciji u srednjevjekovnoj jezgri može se objasniti ulogom prvobitnih naručitelja, najistaknutije creske plemićke obitelji Petris, dok se zasluga za suvremenu renesansnu organizaciju interijera s jedinim poznatim primjerom reprezentativne središnje dvorane u stambenoj arhitekturi renesansnog Cresa može pripisati njezinim graditeljima, koji su već i na znamenitom portalu zborne crkve u Cresu dokazali suvremenost sa venecijanskim predlošcima.Zbog zatečene skromne očuvanosti renesansne kamene plastike, u dosadašnjim pregledima renesansne stambene arhitekture, kuća Moise je bila marginalizirana. Rezultati konzervatorskih istraživanja, analiza prostorne organizacije, tlocrta, smještaja građevine i povijesnih dokumenata, trebali bi doprinijeti jasnijoj percepciji kuće Moise u kontekstu stambene arhitekture 15. i 16. stoljeća na istočnoj obali Jadrana te valorizaciji građevine umanjene reprezentativnosti, vrijednosti skrivene u arhitektonskoj strukturi, konceptu i kontekstu unutar tkiva povijesnoga grada.
Obnova jadranskih gradova pod mletačkom vlašću obuhvatila je sva centralna urbana naselja na Kvarnerskim otocima. Osor, antička metropola Cresko-lošinjske otočne skupine, u tom se razdoblju radikalno ...smanjuje. Općeprihvaćeno je da u drugoj polovici 15. stoljeća započinje značajniji razvoj Cresa i propadanje Osora. Osim nove renesansne osorske katedrale, druga se kasnogotička i renesansna graditeljska ostvarenja nisu podrobnije razmatrala, što zbog skromne očuvanosti, što zbog duboko ukorijenjena stava da je razdoblje od 15. stoljeća nadalje samo epilog velebne osorske povijesti. Tako je izostala i osnovna analiza gradogradnje pa je Osor i dalje slabo poznat kao povijesna urbana cjelina. Uzroci propadanja Osora dobro su poznati. Bolesti su radikalno smanjile broj stanovnika, a grad je razoren ratom tijekom 14. stoljeća. Promjenom u načinu navigacije, s priobalne na navigaciju otvorenim morem, Osor je izgubio stratešku važnost na plovnom putu Jadranom. Preseljenje kneza u Cres, koje se često ističe kao jedan od ključnih trenutaka u povijesti (propadanja) Osora i datira u 1450. godinu, čini se nije bilo toliko sudbonosno koliko samo opadanje broja stanovnika i gubitak pomorsko-trgovačkog značaja. Činom preseljenja stvara se specifična dvojnost vlasti i formira se bimunicipalna kneževina, a zahvaljujući snažnoj tradiciji koja je igrala važnu ulogu u venecijanskoj upravi, Osor je zadržao prestiž koji je stekao još kao romanski grad, raspolažući velikim teritorijem.Sredina 15. stoljeća u Osoru je bila obilježena radovima održavanja, popravaka i izgradnje. Uz glavnu gradsku ulicu još se u 14. stoljeću gradi gotička kapela Sv. Gaudencija, a na mjestu rimske kurije u prvoj polovici 15. stoljeća gradi se gradska vijećnica. Do sada se uglavnom smatralo da je razlog izgradnji nove katedrale prethodno presijecanje grada, odnosno da je sredinom 15. stoljeća najprije izgrađen obrambeni pojas smanjena obujma, čime je stara katedrala ostala izvan grada, a tek potom se pristupilo izgradnji nove. Ipak, odluka o smanjenju grada donijeta je tek u posljednjoj trećini 15. stoljeća kada su temelji nove katedrale bili već postavljeni. Sukladno tomu, planovi koji se kroje u drugoj polovici 15. stoljeća bili su šireg opsega, a donose se u vrijeme biskupa Antuna Palčića, porijeklom Pažanina, koji u to doba svjedoči izgradnji novoga grada Paga. Dekret iz 1581. godine govori o gradnji zidova oko Cresa i Osora. Novi prsten fortifikacija Cresa gradio se tijekom cijelog 16. stoljeća, pa je vjerojatna realizacija izgradnje osorskog poprečnog zida paralelno s izgradnjom novog prstena fortifikacija u Cresu, tijekom 16. stoljeća. Podizanje novog zida nije bio ambiciozan graditeljski i obrambeni poduhvat, već je jednostavno obujmljeno preoblikovano središte grada. Novi je zid tek posljedica reorganizacije grada, a njegova je prostorna dispozicija proizašla iz pozicija zatečenih obrambenih građevina koje su jednostavno iskorištene i spojene u novi potez bedema. Krajem 15. stoljeća osorski trg u cijelosti je formiran, okružen najvažnijim javnim i sakralnim građevinama. Na jugoistočnom uglu smještena je gradska vijećnica. Nova katedrala zatvorila je trg s južne strane. Na zapadnoj strani trg cijelom duljinom zatvara velik kompleks biskupske palače. Usko i dugačko istočno krilo, smješteno na trgu, čini tek poveznicu između dvaju dominantnih krila kompleksa. Ipak, to je najšire pročelje građevine, urbanističko rješenje zatvaranja trga sa zapadne strane, izvedeno u skladu s usitnjenim urbanizmom Osora. Sjeveroistočni ugao kompleksa ukrašen je tročetvrtinskim stupićem lisnatog kapitela. Svojevrstan pandan ugaonom stupiću na biskupskoj palači tročetvrtinski je stupić na značajnije pregrađenoj građevini koja zatvara trg na suprotnoj strani. U tom se detalju također čita namjera stvaranja urbanističke cjeline. Sjeverna strana trga nije očuvana u izvornom obliku. U tom dijelu grada bile su smještene sakralne građevine koje se obnavljaju sredinom 15. stoljeća. U današnje skromne katnice sekundarno su ugrađeni redom gotički elementi, što upućuje na zaključak da je na toj strani trga bila zastupljena gotička arhitektura. Slijedom analize arhitekture uokolo osorskog trga, zaključujemo da je trg postupno oblikovan te da se katedrala na njegov južni dio smješta kao jedna od posljednjih građevina. Čvrsta stilskog koncepta nema jer su građevine dijelom gotičke, dijelom renesansne. To ne umanjuje značaj urbanističkog poduhvata jer se, uostalom, biskupska palača i katedrala grade istodobno, za istog naručitelja i od istih majstora, prva u gotičkom, a druga u renesansnom stilu. Iz navedenih razloga smatram da vrijednost osorskog trga ne treba tražiti u stilskom jedinstvu, već u skladnim prostornim odnosima, promišljanju graditeljskih elemenata, podređivanju arhitekture javnom prostoru te postignutoj ravnoteži zatečenih i novoizgrađenih građevina. Dobro je poznato da je krajem 15. stoljeća sasvim uobičajeno korištenje tradicionalnih gotičkih dekorativnih shema uz usvajanje renesansnog izraza pa je stilska neujednačenost arhitekture na osorskom trgu u duhu vremena. Preoblikovanje gradskog središta potrajalo je cijelo stoljeće, a grad se održava i u sljedećem razdoblju. Sukladno arhivskim izvorima, krajem 15. stoljeća gradi se i fontik, ali njegov izgled i položaj za sada nisu poznati. Usprkos značajnim naporima i velikim poduhvatima izgradnje javne i sakralne arhitekture, nije se smanjilo iseljavanje radnog stanovništva pa se Osor postupno pretvarao u svojevrsno povremeno obitavalište plemstva i svećenstva; grad crkve i aristokracije. Danas je Osor naselje rahlije izgradnje. Naslijeđe srednjovjekovne gradogradnje može se primijetiti još samo u nizu građevina koje obrubljuju glavnu ulicu. Građevine su zgusnute i organizirane oko zajedničkih dvorišta, što je karakteristično rješenje srednjovjekovnog urbanizma na otoku. Najistaknutija je građevina gradski palazzetto stare osorske plemićke obitelji Draža. Kuća obitelji Draža, smještajem i odnosom prema okolnim skromnijim građevinama, sugerira naslijeđen srednjovjekovni urbanistički koncept gradskih blokova guste izgradnje organiziranih oko jedne dominantne vlastelinske građevine. Ostale patricijske kuće u Osoru stoje izolirano, u odnosu naspram zelenih površina. Velike zelene površine prostori su nestalih kuća i čitavih insula antičkoga i srednjovjekovnog Osora na kojima se, nakon kasnoga srednjeg vijeka, više ne gradi, već se površine pretvaraju u vrtove na način da se obodni zidovi kuća uredno preslaguju i postaju ogradni zidovi zelenih površina, a površine se nasipavaju slojem zemlje koji je ustanovljen u arheološkim sondama. Osim po velikim vrtovima i dvorištima, Osor prepoznajemo kao svojevrstan prostor ladanja creskog plemstva i u latinskim natpisima na pročeljima, a posebno zahvaljujući podacima o plemićkim obiteljima koje imaju posjede u obama otočkim gradovima, Cresu i Osoru, nakon formiranja bimunicipalne kneževine u 15. stoljeću. Tako Osor krajem 15. i tijekom 16. stoljeća poprima specifične odlike. Značaj komunalnog središta i sjedišta biskupije odražava se na prostoru gradskog trga oblikovana u duhu renesansne reprezentativnosti, sukladno planskim preoblikovanjima gradova pod mletačkom upravom. Naslijeđe srednjovjekovnog urbanizma zadržava se uz glavnu gradsku ulicu i vidljivo je u zgusnutoj izgradnji oko zajedničkih dvorišta s dominantnim vlastelinskim građevinama, dok veliki vrtovi i spomenute povijesne okolnosti ukazuju na ladanjski karakter mjesta. Dekadencija Osora i mala aria (loš zrak) najčešće su spominjane odlike naselja za razdoblje od 15. stoljeća nadalje. Ipak, još 1771. godine, Alberto Fortis opisuje Osor kao jedini grad na otoku koji baštini naslijeđe plemenite prošlosti. Povrh opisanih elemenata još su brojni ulomci gotičke i renesansne arhitektonske plastike ugrađeni u kasnije skromnije građevine. Ti fragmenti ugrađeni su na jednak način kao i antički ili ranosrednjovjekovni ulomci te podjednako zastupljeni, svjedočeći na taj način o još jednom nestalu značajnu povijesnom sloju grada.
Obnova jadranskih gradova pod mletačkom vlašću obuhvatila je i sva centralna urbana naselja na Kvarnerskim otocima. Krajem 15. i tijekom 16. stoljeća Cres je dobio novi prsten zidina, kneževu palaču, ...gradsku ložu, gradski toranj sa satom nad lučkim vratima, fontik, zbornu crkvu te se proširio na područje srednjovjekovnog burga. Redizajn Krka provodio je mletački providur Vinciguerra krajem 15. stoljeća, a opsežni graditeljski pothvati zahvatili su i Rab. Osor, antička metropola Cresko-lošinjske otočne skupine, u tom se razdoblju radikalno smanjuje. Sredinom naselja, koje je od prapovijesti zauzimalo cjelokupnu površinu niske prevlake smještene između otoka Cresa i Lošinja, podignut je novi potez bedema kojim je grad prepolovljen. Istočna polovica naselja, u kojoj je smješten ranokršćanski katedralni kompleks, ostala je izvan bede-ma. Istočni bedem vremenom se urušava i razgrađuje, katedrala se reducira na središnji brod jedne od bazilika, a gradsko tkivo nestaje.
The urban transformation of Osor during the second half of the fifteenth century has so far been interpreted as a consequence of the town’s contraction due to wars, loss of importance and population ...decrease. The article presents a detailed analysis of the main town square and demonstrates that the careful remodelling of the town centre took place in the fifteenth century, prior to the reduction of the urban area caused by the building of the new fortifications in the sixteenth century. The article offers an assessment of the main square and the Episcopal Palace while also introducing into the debate an analysis of the spatial organisation of the town’s residential buildings. It considers several individual features which were typical of Osor during the second half of the fifteenth and in the sixteenth century, that is, the period following the establishment of a bimunicipal county when the local nobility was more intermingled and the town became dominated by aristocratic residences resembling country houses.
Nakon prvih necjelovitih bilježenja opisa i stanja gotičkih kapela otoka Cresa, sredinom 20. stoljeća, daljnja istraživanja nisu provedena. Tada su građevine skupno valorizirane kao pučka arhitektura ...bez osobite umjetničke vrijednosti. Ovim se radom detaljnije analizira tip gotičke kapele s kvadratičnom apsidom, koji je na otoku zastupljen većim brojem primjera. Identificiraju se naručitelji. Plemstvo i Crkva nositelji su izgradnje kapela na izvangradskim posjedima, dok u gradu kapele pripadaju i bratovštinama te imućnim pučanima. Analizira se usvajanje i dosljedna primjena gotičkog stila te se predlaže revalorizacija. Bilježi se stanje, navode se preinake i obnove te se raspravlja o uzrocima gubitka izvornih funkcija i propadanja te mogućnostima revitalizacije.
Do sada slabo poznate kasnogotičke drvene skulpture s otoka Cresa prikazuju muškog sveca na prijestolju u gesti blagoslova. Creska grupa srodna je poznatim istarskim i kvarnerskim, ali i dalmatinskim ...te venecijanskim primjerima skulptura s prikazom iste teme. Zbog brojnosti evidentiranih primjera, tema sveca na prijestolju čini se izrazito popularna pa se analizira funkcija prikaza i naglašava da većina tih skulptura prikazuje titulare crkava. Temeljem pojedinih arhivskih podataka, analize kompozicije i usporedbe sa cjelovito očuvanim poliptisima ustanovljuje se da je skulptura sveca na prijestolju uglavnom bila postavljena kao centralni motiv oltarnog retabla. Pretpostavljen je veći broj lokalnih majstora koji izrađuju takve skulpture pod različitim stupnjem utjecaja venecijanske umjetnosti.
Obnova jadranskih gradova pod mletačkom vlašću obuhvatila je sva centralna urbana naselja na Kvarnerskim otocima. Osor, antička metropola Cresko-lošinjske otočne skupine, u tom se razdoblju radikalno ...smanjuje. Općeprihvaćeno je da u drugoj polovici 15. stoljeća započinje značajniji razvoj Cresa i propadanje Osora. Osim nove renesansne osorske katedrale, druga se kasnogotička i renesansna graditeljska ostvarenja nisu podrobnije razmatrala, što zbog skromne očuvanosti, što zbog duboko ukorijenjena stava da je razdoblje od 15. stoljeća nadalje samo epilog velebne osorske povijesti. Tako je izostala i osnovna analiza gradogradnje pa je Osor i dalje slabo poznat kao povijesna urbana cjelina.
Uzroci propadanja Osora dobro su poznati. Bolesti su radikalno smanjile broj stanovnika, a grad je razoren ratom tijekom 14. stoljeća. Promjenom u načinu navigacije, s priobalne na navigaciju otvorenim morem, Osor je izgubio stratešku važnost na plovnom putu Jadranom. Preseljenje kneza u Cres, koje se često ističe kao jedan od ključnih trenutaka u povijesti (propadanja) Osora i datira u 1450. godinu, čini se nije bilo toliko sudbonosno koliko samo opadanje broja stanovnika i gubitak pomorsko-trgovačkog značaja. Činom preseljenja stvara se specifična dvojnost vlasti i formira se bimunicipalna kneževina, a zahvaljujući snažnoj tradiciji koja je igrala važnu ulogu u venecijanskoj upravi, Osor je zadržao prestiž koji je stekao još kao romanski grad, raspolažući velikim teritorijem.
Sredina 15. stoljeća u Osoru je bila obilježena radovima održavanja, popravaka i izgradnje. Uz glavnu gradsku ulicu još se u 14. stoljeću gradi gotička kapela Sv. Gaudencija, a na mjestu rimske kurije u prvoj polovici 15. stoljeća gradi se gradska vijećnica. Do sada se uglavnom smatralo da je razlog izgradnji nove katedrale prethodno presijecanje grada, odnosno da je sredinom 15. stoljeća najprije izgrađen obrambeni pojas smanjena obujma, čime je stara katedrala ostala izvan grada, a tek potom se pristupilo izgradnji nove. Ipak, odluka o smanjenju grada donijeta je tek u posljednjoj trećini 15. stoljeća kada su temelji nove katedrale bili već postavljeni. Sukladno tomu, planovi koji se kroje u drugoj polovici 15. stoljeća bili su šireg opsega, a donose se u vrijeme biskupa Antuna Palčića, porijeklom Pažanina, koji u to doba svjedoči izgradnji novoga grada Paga.
Dekret iz 1581. godine govori o gradnji zidova oko Cresa i Osora. Novi prsten fortifikacija Cresa gradio se tijekom cijelog 16. stoljeća, pa je vjerojatna realizacija izgradnje osorskog poprečnog zida paralelno s izgradnjom novog prstena fortifikacija u Cresu, tijekom 16. stoljeća. Podizanje novog zida nije bio ambiciozan graditeljski i obrambeni poduhvat, već je jednostavno obujmljeno preoblikovano središte grada. Novi je zid tek posljedica reorganizacije grada, a njegova je prostorna dispozicija proizašla iz pozicija zatečenih obrambenih građevina koje su jednostavno iskorištene i spojene u novi potez bedema.
Krajem 15. stoljeća osorski trg u cijelosti je formiran, okružen najvažnijim javnim i sakralnim građevinama. Na jugoistočnom uglu smještena je gradska vijećnica. Nova katedrala zatvorila je trg s južne strane. Na zapadnoj strani trg cijelom duljinom zatvara velik kompleks biskupske palače. Usko i dugačko istočno krilo, smješteno na trgu, čini tek poveznicu između dvaju dominantnih krila kompleksa. Ipak, to je najšire pročelje građevine, urbanističko rješenje zatvaranja trga sa zapadne strane, izvedeno u skladu s usitnjenim urbanizmom Osora. Sjeveroistočni ugao kompleksa ukrašen je tročetvrtinskim stupićem lisnatog kapitela. Svojevrstan pandan ugaonom stupiću na biskupskoj palači tročetvrtinski je stupić na značajnije pregrađenoj građevini koja zatvara trg na suprotnoj strani. U tom se detalju također čita namjera stvaranja urbanističke cjeline. Sjeverna strana trga nije očuvana u izvornom obliku. U tom dijelu grada bile su smještene sakralne građevine koje se obnavljaju sredinom 15. stoljeća. U današnje skromne katnice sekundarno su ugrađeni redom gotički elementi, što upućuje na zaključak da je na toj strani trga bila zastupljena gotička arhitektura.
Slijedom analize arhitekture uokolo osorskog trga, zaključujemo da je trg postupno oblikovan te da se katedrala na njegov južni dio smješta kao jedna od posljednjih građevina. Čvrsta stilskog koncepta nema jer su građevine dijelom gotičke, dijelom renesansne. To ne umanjuje značaj urbanističkog poduhvata jer se, uostalom, biskupska palača i katedrala grade istodobno, za istog naručitelja i od istih majstora, prva u gotičkom, a druga u renesansnom stilu. Iz navedenih razloga smatram da vrijednost osorskog trga ne treba tražiti u stilskom jedinstvu, već u skladnim prostornim odnosima, promišljanju graditeljskih elemenata, podređivanju arhitekture javnom prostoru te postignutoj ravnoteži zatečenih i novoizgrađenih građevina. Dobro je poznato da je krajem 15. stoljeća sasvim uobičajeno korištenje tradicionalnih gotičkih dekorativnih shema uz usvajanje renesansnog izraza pa je stilska neujednačenost arhitekture na osorskom trgu u duhu vremena. Preoblikovanje gradskog središta potrajalo je cijelo stoljeće, a grad se održava i u sljedećem razdoblju. Sukladno arhivskim izvorima, krajem 15. stoljeća gradi se i fontik, ali njegov izgled i položaj za sada nisu poznati.
Usprkos značajnim naporima i velikim poduhvatima izgradnje javne i sakralne arhitekture, nije se smanjilo iseljavanje radnog stanovništva pa se Osor postupno pretvarao u svojevrsno povremeno obitavalište plemstva i svećenstva; grad crkve i aristokracije. Danas je Osor naselje rahlije izgradnje. Naslijeđe srednjovjekovne gradogradnje može se primijetiti još samo u nizu građevina koje obrubljuju glavnu ulicu. Građevine su zgusnute i organizirane oko zajedničkih dvorišta, što je karakteristično rješenje srednjovjekovnog urbanizma na otoku. Najistaknutija je građevina gradski palazzetto stare osorske plemićke obitelji Draža. Kuća obitelji Draža, smještajem i odnosom prema okolnim skromnijim građevinama, sugerira naslijeđen srednjovjekovni urbanistički koncept gradskih blokova guste izgradnje organiziranih oko jedne dominantne vlastelinske građevine.
Ostale patricijske kuće u Osoru stoje izolirano, u odnosu naspram zelenih površina. Velike zelene površine prostori su nestalih kuća i čitavih insula antičkoga i srednjovjekovnog Osora na kojima se, nakon kasnoga srednjeg vijeka, više ne gradi, već se površine pretvaraju u vrtove na način da se obodni zidovi kuća uredno preslaguju i postaju ogradni zidovi zelenih površina, a površine se nasipavaju slojem zemlje koji je ustanovljen u arheološkim sondama. Osim po velikim vrtovima i dvorištima, Osor prepoznajemo kao svojevrstan prostor ladanja creskog plemstva i u latinskim natpisima na pročeljima, a posebno zahvaljujući podacima o plemićkim obiteljima koje imaju posjede u obama otočkim gradovima, Cresu i Osoru, nakon formiranja bimunicipalne kneževine u 15. stoljeću.
Tako Osor krajem 15. i tijekom 16. stoljeća poprima specifične odlike. Značaj komunalnog središta i sjedišta biskupije odražava se na prostoru gradskog trga oblikovana u duhu renesansne reprezentativnosti, sukladno planskim preoblikovanjima gradova pod mletačkom upravom. Naslijeđe srednjovjekovnog urbanizma zadržava se uz glavnu gradsku ulicu i vidljivo je u zgusnutoj izgradnji oko zajedničkih dvorišta s dominantnim vlastelinskim građevinama, dok veliki vrtovi i spomenute povijesne okolnosti ukazuju na ladanjski karakter mjesta.
Dekadencija Osora i mala aria (loš zrak) najčešće su spominjane odlike naselja za razdoblje od 15. stoljeća nadalje. Ipak, još 1771. godine, Alberto Fortis opisuje Osor kao jedini grad na otoku koji baštini naslijeđe plemenite prošlosti. Povrh opisanih elemenata još su brojni ulomci gotičke i renesansne arhitektonske plastike ugrađeni u kasnije skromnije građevine. Ti fragmenti ugrađeni su na jednak način kao i antički ili ranosrednjovjekovni ulomci te podjednako zastupljeni, svjedočeći na taj način o još jednom nestalu značajnu povijesnom sloju grada.
Renesansnu stambenu arhitekturu grada Cresa obilježava manji broj očuvanih kuća (palazzetta) creskog plemstva koje su atribuirane udomaćenoj kameno-klesarskoj radionici okupljenoj oko majstora ...Francesca Marangonicha, lombardskog kamenoklesara koji s venecijanskih gradilišta dolazi u Cres uvodeći stilske elemente renesanse na kvarnerske otoke. Najpoznatija renesansna stambena građevina u Cresu je kuća Marcello-Petris, izgrađena u prvom desetljeću 16. stoljeća prema narudžbi franjevačkog provincijala i biskupa fra Antuna Marcella-Petrisa. Patricijske renesansne kuće Cresa obilježavaju nešto veći gabariti, građa zida od pravilno klesanog kamena i stroži ritam ukrašenih otvora reprezentativnih pročelja. Jedna od tih građevina je kuća Moise, smještena u srednjovjekovnoj jezgri grada, na istaknutoj poziciji križanja onodobnih glavnih ulica. Dokumenti iz arhiva franjevačkog samostana u Cresu svjedoče da je 1441. godine „Ser Andrea Moisenich“ mijenjao vrt za kuću s „Nobilis Ser Stefano de Petris“ koji je palaču Petris izgradio prije 1405. godine, prema čemu bi današnja kuća Moise mogla biti starija palača Petris. Građevina nosi grbove obije obitelji iz istog razdoblja pa je mogla funckionirati kao dvo-obiteljska, što je čest slučaj i u Veneciji na primjerima većih palača s dva rezidencijalna kata i dva dvorišta, elementima koje posjeduje i kuća Moise.
Kuća Moise najveća je stambena građevina renesansnog Cresa, u gabaritima usporediva s istaknutim primjerima većih palača u dalmatinskim gradovima. Zbog velikih preinaka, slabije očuvanosti izvornih značajki i umanjene reprezentativnosti nije bila predmetnom znanstvenih i stručnih istraživanja te nisu bile poznate njezine osnovne karakteristike. Konzervatorskim istraživanjima razjašnjena je tlocrtna organizacija i ustanovljen tlocrt koncipiran prema venecijanskom modelu središnje dvorane i četiri bočne prostorije, čime se građevina izdvojila kao jedina renesansna stambena građevina u Cresu na kojoj je usvojena i primijenjena zrela renesansna simetrija tlocrta, koja se odražava i na reprezentativno pročelje. Sondiranjem zidnih žbuka razlučena je stratigrafija što je potvrdilo pretpostavku o središnjem salonu koji je u 17. stoljeću bio oslikan a secco na svim zidovima.
Istraživanjem reprezentativnog pročelja otkrivena je pozicija renesansnih otvora koja sugerira artikulaciju ritmom dvije monofore – bifora – dvije monofore što su potvrdili i nalazi klesanih unutarnjih špaleta. Raspored koji je u Veneciji uvriježen već u gotičkoj stambenoj arhitekturi, u ovim se krajevima afirmira tek u renesansi, čega je kuća Moise jedini primjer u Cresu. Drugi kat kuće Moise tlocrtno je bio organiziran istovjetno prvom, što upućuje na postojanje dviju raskošnih etaža. Prostorije svođenog prizemlja međusobno nisu komunicirale već su činile zasebne jedinice u neposrednom odnosu s ulicom ili dvorištima, u gospodarskoj funkciji trgovina i skladišta, bez unutarnje vertikalne komunikacije s rezidencijalnim katovima koje je povezivalo unutarnje jednokrako stubište.
Građevina je imala dva reprezentativna dvorišta od kojih je zapadno nestalo u sekundarnim dogradnjama, no zabilježeno na povijesnom katastru još 1821. godine. Definirano je prizemnim dvolučnim trijemom nad kojim je bila galerija s balustradom čiji su tragovi otkriveni otvaranjem podnih sondi. U malom istočnom dvorištu očuvani su ostaci renesansnog trijema na vrsno klesanim stupcima, a u podu ispod volte stubišta, pronađen je kružni pravilno zidani otvor zdenca čija je kruna danas pohranjena u prizemlju kuće.
Dva reprezentativna dvorišta iznimka su u skučenom gradskom tkivu Cresa, što građevinu smještaja u širi kontekst renesansne stambene arhitekture Jadrana s lokalnom inačicom smještanja zdenca ispod volte stubišta, karakterističnom za pučku arhitekturu srednjovjekovnog Cresa. Usporedbom s ostalim srodnim građevinama u Cresu, kuća Moise se ističe kao jedina renesansna patricijska kuća pravilnog tlocrta, dok su ostale renesansne kuće uglavnom nepravilni četverokuti, uključujući i najreprezentativniji primjer palazzetta creskog plemstva, kuću Marcello-Petris. Kuća Moise se ističe i kao jedina građevina simetričnog unutarnjeg rasporeda što se odražava i na simetričnu artikulaciju reprezentativnog pročelja dok je primjerice na kući Marcello-Petris ujednačeni ritam bogato ukrašenih otvora južnog pročelja svojevrsna kulisa pred asimetrično organiziranim unutarnjim prostorom.
Gradnja tako velike građevine, na dominantnoj poziciji u srednjevjekovnoj jezgri može se objasniti ulogom prvobitnih naručitelja, najistaknutije creske plemićke obitelji Petris, dok se zasluga za suvremenu renesansnu organizaciju interijera s jedinim poznatim primjerom reprezentativne središnje dvorane u stambenoj arhitekturi renesansnog Cresa može pripisati njezinim graditeljima, koji su već i na znamenitom portalu zborne crkve u Cresu dokazali suvremenost sa venecijanskim predlošcima.
Zbog zatečene skromne očuvanosti renesansne kamene plastike, u dosadašnjim pregledima renesansne stambene arhitekture, kuća Moise je bila marginalizirana. Rezultati konzervatorskih istraživanja, analiza prostorne organizacije, tlocrta, smještaja građevine i povijesnih dokumenata, trebali bi doprinijeti jasnijoj percepciji kuće Moise u kontekstu stambene arhitekture 15. i 16. stoljeća na istočnoj obali Jadrana te valorizaciji građevine umanjene reprezentativnosti, vrijednosti skrivene u arhitektonskoj strukturi, konceptu i kontekstu unutar tkiva povijesnoga grada.
PDF
